45° 9' 9" Sjeverne zemljopisne širine
17° 14' 37" Istočne zemljopisne dužine

ZATVOR (potvrđeno od Vlade SAD, ICRC i Helsinki Watch)

Zatvor se nalazio na tada okupiranom Hrvatskom području. Zatočenici su dovođeni u zatvor od listopada 1991 pa sve do srpnja 1993. Logorom su upravljali vojnici JNA i “Četnici sa kokardama”, članovi TO Plitvice, SAO milicija i Beli orlovi. Zatočenici svjedoče kako su 30.11.1991. Četnici rekli kako od sada logorom upravlja JNA. Zatočenici su u najvećem broju bili hrvatske nacionalnosti. Dovođeni iz logora Bučje, Slunja, logora u Okučanima, logora Grđevica, Ključa i drugih mjesta. Mnogi su nakon nekog vremena ponovno vraćani u logore iz kojih su došli ili u bolnicu u Okučanima. U prosincu 1991, 20 žena dovedenih iz logora Bučje, srbi su razmijenili za svoje zarobljene vojnike. U siječnju 1992 godine 100 zatočenika je razmijenjeno u Pakracu. U lipnju 1992, 400 muškaraca je odvedeno u logor Manjača. Isto tako, u lipnju 1992 je 24 zatočenika iz Knina prebačeno u St. Gradišku.

Zatvor se nalazi u centru St. Gradiške i podijeljen je u dva krila. Zatočenici su smješteni u ćelije 5 x 6 metara, po 50 u jednu. Spavali su na golom betonu. U manjoj ćeliji 18 m˛ bilo je 60 muškaraca. Spavali su na smjene jer nije bilo mjesta. Zatočenici su redovito odvođeni na “ispitivanja” i mučeni. Najbrutalniji su bili Beli orlovi. Mučeni su strujom i vodom. Bacali bi zatočenike na mokri pod ili u vodu i puštali struju. Zatočeni liječnik svjedoči kako je u periodu od 9.12.1991 do 6.2.1992. pregledao 635 zatočenika.

Na 24 zatočenika je išla kila kruha. Dobivali su i malo vode ali su se bojali tražiti više. Bilo kakve zahtjeve, čuvari su smatrali pobunom nakon koje su zatočenici bili brutalno kažnjavani.

Stara Gradiška – zatvor

LOGOR U STAROJ GRADIŠKI PRUŽANJE LIJEČNIČKE POMOĆI ZATVORENICIMA U LOGORSKIM UVJETIMA

Već drugog dana po dolasku u logor ponovo su počela ispitivanja. Ovaj put uglavnom bez batina. Ispitivanja su obavljali istražitelji u vojnim uniformama, kapetani, majori, pukovnici. Čuvari su bili rezervisti, uglavnom četnici. Sam život u logoru i uvjeti bili su bolji nego na Bučju. Režim života koji su nametnuli bio je naporan. Ustajanje u 5 sati, zatim stajanje i gledanje u zid, doručak, nakon doručka umivanje i odlazak u zahod, po deset u redu s obaveznom glavom dolje, ruke na leđa i udarac ako ne poštuješ. Ručak u 13 sati, odmor od 14 do 16 sati. U međuvremenu stajanje ili hodanje, kontrola kroz špijunku, uz sankcije ako se uhvati da netko ne radi ono što traže. Sada je u sobi 10×20 m, 30 ljudi. Svatko ima 3 do 5 pokrivača. Hrane ima daleko više i sadrži oko 3000 kalorija, vode ima koliko treba. Sapuna nema dovoljno, ni kupanja u početku. Poslije obilaska logora Europskih promatrača i predstavnika Međunarodnog crvenog križa uvjeti života se još poboljšavaju i kontrola popušta. U logoru je 75 do 160 ljudi. Sklanjaju po potrebi zatvorenike da ih ne vide predstavnici Europske zajednice i Crvenog križa. Već drugog dana po dolasku zvao me komandant logora i pitao da li mogu i da li želim raditi kao liječnik za zatvorenike. To sam prihvatio. Određena mi je i sestra, koja mi je ujedno bila i čuvar, nabavljač lijekova i opreme za ambulantu.

Ambulanta je radila svakog dana prema broju pacijenata različito dugo, a uz pacijente koji su došli na pregled uvijek je bila i sestra i najmanje još jedan stražar. Svako jutro je u sobama stražar pitao sobnog starješinu: “Tko je za lekarsku?”. Pregledi su obično bili od 11 do 13 sati. U razdoblju od 12.12.1991. do 6.2.1992. javilo se na pregled ukupno 633 zarobljenika. Ambulanta je bila u prostoriju u kojoj je bio stol za preglede. Imao sam slušalice i tlakomjer, zavojni materijal te nekoliko jednokratnih šprica i 10 igala. Od ampula sam imao baralgin i analgin. Na temelju anamneze i kliničkog pregleda utvrdio sam 757 dijagnoza, od toga 408 kao prvi pregled, a ostalo kao kontrole radi terapije. Po završenom radu u ordinaciji, vraćen sam među druge zarobljenike u veliku sobu, odakle me zovu ako nekome pozli.

Pobol je (prema međunarodnoj klasifikaciji) prikazan na sljedećoj tablici:

  1. Bolesti respiratornog sustava s virusnim infekcijama gornjeg respiratornog trakta 119
  2. Bolesti nervnog i živčanog sustava ( neuroze, cephaleae) 117
  3. Povreda i posljedica povreda 105
  4. Bolesti mišićnog koštanog sustava i reumatske bolesti 83
  5. Bolesti probavnih organa sa zuboboljama 86
  6. Bolesti kardiovaskularnog sustava 58
  7. Bolesti kože i potkožnog tkiva (ozebline, dermatitisi i mikoze) 44
  8. Endokrinološke bolesti 25
  9. Svi ostali 46

Nakon obavljenog pregleda, pacijentima je davan lijek u količinama za dva do tri dana. Prema evidencijama u tom razdoblju upućen je jedan bolesnik na EKG, tri na RTG obradu i kirurški pregled. Ordinirana je sljedeća terapija: andol i analgin 186 puta, antibiotik 63, antireumatika 75 puta, sedativa i anksiolitika 47, vitamina 89, antidijabetici 19, kapi za nos 66 puta, zavoja 150, kapi i masti za oči 16, različitih kožnih masti i krema 50, lijekovi za srce i tlak 47 puta i adjuvantna terapija (lineks, modaleks, arbid i sl.) 50 puta.

U toku rada uspio sam uvjeriti zapovjednika logora da pošalje iz logora teške bolesnike i već nakon 7 dana iz logora su pušteni: bolesnica od šizofrenije, bolesnik s oligofrenijom i inkontinencijom, dvojica staraca s teškom demencijom i smetnjama kod mokrenja.

Od ostalih stanja izdvajam nekoliko slučajeva koje sam liječio:

O.Z. dobiva akutnu reumatsku groznicu poslije infekcije rane na nozi. Inače mu je u ratu kad je ranjen i zarobljen odrezana ruka. Za njega sam uspio dobiti odobrenje da strogo miruje, te je dobivao peroralno antibiotike (Ospen 1500, 6 mil.jed. dnevno), uz Andol 3×2 tablete. Nakon toga, dok nije otišao na razmjenu, uzimao je prevenciju 2×1 tableticu Ospena 1500 dnevno.

Naročito me se dojmilo kada sam na Badnjak uvečer pozvan da pregledam dovedene zarobljenike iz četničkog zatvora u Okučanima. Kod tih zatvorenika, koji su stvarno užasno izgledali, kod jednog sam našao serijsku frakturu rebara s izljevom u prsište, kod drugog teško stanje s oštećenim bubrezima nakon batina, a kod trećeg opekotine 2. i 3. stupnja na oba dlana, (jer je morao ložiti peć i hvatati poklopac na peći golim rukama). 57-godišnja žena dovedena je s dubokim tromboflebitisom, s ranama na nogama koje su nastale, navodno, od električne struje s nekom spravom koja služi za tjeranje stoke. Psihički je bila utučena, u velikom strahu, jedva sam uspostavio kontakt. Saznao sam da je bila silovana od stražara, a tjerali su i druge zatvorenike da je siluju. Prije toga ubili su joj muža koji je također bio u Okučanima u zatvoru. Tu su bili i drugi teški bolesnici, koji su maltretirani, nisu jeli dva, tri i više dana, zatim bi im davali samo slaninu, koju bi posolili pa im onda ne bi davali piti vode 24 i više sati. Po izjavi tih dovedenih 12 ljudi, koji su bili pretučeni, tamo je ubijeno 6 zatvorenika batinama.

Pušten sam 6. veljače 1992., nakon 171 dana zatočeništva. Evo, to je dio onog što sam preživio, vidio i čuo, kako sam djelovao među tim zatvorenicima odnosno zarobljenicima, pomogao im, a i sam sam često trebao veliku pomoć.

Ovdje bih zahvalio svima koji su nam pomogli da se izbavimo iz toga užasa i pakla. Nadam se da će oni koji su učinili ove zločine biti zasluženo kažnjeni.

Prim. dr. Vladimir Solar
spec. opće medicine
Ravnatelj MC Pakrac