45° 23' 31" Sjeverne zemljopisne širine
18° 58' 9" Istočne zemljopisne dužine

KONCENTRACIONI LOGOR BOROVO SELO

Borovo selo nalazi se u istočnoj Slavoniji na Dunavu naslonjeno na Borovo naselje i grad Vukovar. Uz asistenciju pripadnika KOS-a i JNA u Borovu selu se formiraju jedinice TO za obranu srpstva i odmah se potom otvara zatvor-logor za neposlušne, posebice za Hrvate-Ustaše. Po pričama pojedinaca koji su bili nijemi promatrači riječ je o otvaranju logora negdje iza Božića 1990. i to u prostoriji Kino dvorane. Sve što je zarobljeno od Tenje do Dalja završavalo je u Borovu selu.

Zgrada se nalazila uz cestu, ali kako je bila uvučena u dvorište nije bila uočljiva i lako se čuvala. U sklopu zgrade nije postojao sanitarni čvor, nego je u sklopu dvorišta bio poljski WC i tu su se odigravale strahote, dolazili su i domaći Srbi i mlatili “Ustaše” i to tko je s čime stigao. Teška premlaćivanja događala su se u prostoriji gdje je nekad bila aparatura. Tu su zatočene dovodili na ispitivanja i tu su ih “obrađivali”.

Padom Vukovara taj prostor postaje premalen da zaprimi sve zatočene i novopridošle, jer se u kino-dvorani moglo smjestiti najviše do 200 osoba, a sada se radilo o tisućama ljudi, pa su odlučili da OŠ B. Maslarić bude mjesto gdje će zatočiti sve dovedene iz Borova naselja. I tako sportska dvorana osnovne škole u Borovu selu postaje logor za sve Hrvate i neistomišljenike srpske ideologije. Iz sportske dvorane zatočene su odvodili na ispitivanja i po težini “zlodjela” smještali ih u učionice. Iz pojedinih učionica nestali su svi koji su bili u njima, bez obzira da li se radilo o muškarcima, ženama ili djeci. Većina ih je ubijena i to na zvjerski način: izmasakrirani su razbijenim bocama, metalnim predmetima i noževima, te bačeni u Dunav. Smatra se da je upravo rijeka Dunav najveća masovna grobnica.

Ispitivanja su provođena 24 sata dnevno. Nakon Borova sela svi su premješteni u razne logore po Srbiji.

Zapovjednik logora bio je Dragiša Čančarević.

Poznata imena mučitelja u logoru

  • CETINJA PERO stražar BOROVO NASELJE
  • MARIĆ ZORAN ispitivao žene BOR. NASELJE škola
  • OBUĆINA DUŠAN ispitivao BOR. NASELJE škola
  • MAKSIMOVIĆ MINJA stražar BOR. NASELJE

T. H. – Borovo Selo

Dana 31.07.1991. godine na crpilištu “Vodovod” u Dalju obavljao sam dužnost na punktu kao pričuvni policajac u vremenu od 19 do 7 sati. Napad na Dalj iz pravca Savulje i Borova sela, Bijelog brda, Bogojeva iz Srbije, te vojnog brda sa Dunava počeo je u 4 i 10 ujutro. Napad su izveli četnici, paravojne jedinice i civili srpske nacionalnosti potpomognute pripadnicima bivše JNA koja se otvoreno priklonila navedenima srbočetničkim postrojbama.

Poslije pruženog otpora zarobili su nas četnici Prigrevice i paravojne jedinice iz Dalja i Savulje. Vođe tih jedinica bili su Nikola Kojić, bivši pripadnik JNA u mirovini navodno iz Vukovara i Jovo Čurčić iz Dalja, bivši milicajac koji je bacio šahovnicu i otišao ka četnicima u Borovo selo. Također je sudjelovao u postavljanju zasjede pogubljenim redarstvenicima u Borovu selu.

Pošto su tada zarobili mene, Sinišu Magušića pripadnika ZNG-a kao i Filipa Džanka pripadnika pričuvnog sastava MUP-a s puškomitraljezom – tu noć bio slobodan, kao i Željka Kamenara, pripadnika MUP-a s oružjem – također tu noć bio slobodan.

Poslije premlaćivanja i iživljavanja odveli su nas u Borovo selo iza bivše “Mjesne zajednice” u kino prostoriju. Tu u prostoriji već su bili zarobljenici iz Tenje, njih 12 i 6 civila albanske narodnosti. Zatvor se sastojao od 3×2 m2, sve ukupno oko 6 m2. na zidovima su se ocrtavali još suhi tragovi krvi jer su u toj prostoriji mučeni i poubijani zarobljeni redarstvenici zarobljeni pri ulasku u Borovo selo.pred ulazom u zatvor dočekalo nas je mnogo civila koji su nas tukli štapovima, kablovima, udarali nogama i vadili noževe da nas kolju. Poslije njihova iživljavanja počeli su nas uvoditi u zatvor.

Pred zatvorom nas je dočekao šef zatvora, bivši milicajac Dragiša Čančarević sa sljedećim rječima: “Ustaše, majku vam jebem sve ću vas poklati kao i ove prije vas.” Kako je tko ulazio tako ga je udarao kundakom puške. Nakon kraćeg razgovora koji je bio jako tih sa ovdje već starijim zarobljenicima, koje sam već naveo, uskoro su počeli pristizati novi zarobljenici iz Dalja. To su bili Nikola Rupčić, Zlatko Šrajber i Marko Andaba. Sada nas je u zatvoru bilo već preko dvadeset. Tada dolazi ono najgore za nas nove u zatvoru. Dolaze stražari, neki u civilu s puškom, a neki u maskirnim u maskirnim uniformama također s puškom i odvode jednog po jednog gore iznad zatvora gdje je mala uska prostorija. Nekada je tu bila aparatura za kino, sada soba za mučenje i ispitivanje ili šok soba.

Prvi na redu sam bio ja, tjerali su me gore uz stepenice, glavom dolje i rukama na leđima, a tukli su me gumenom palicom. Gore, u opisanoj sobi bio je stol i dvije klupe sa strane, na njima su sjedila 4 naoružana civila, za stolom nepoznati čovjek oko 40 godina star sa šubarom na glavi i kokardom, a pored stola još četvorica koja su u rukama imali gumene palice. Na ulaznim vratima stajao je već navedeni Čančarević kojega su zvali Čančo. On me je gurnuo u prostoriju i naredio da kleknem i ispružim obje ruke ispred sebe. Tada su počele batine od četvorice s palicama. Tukli su svuda. Odjednom sam osjetio udarac u glavu i pao na pod. Udaranja su prestala, a čovjek za stolom počeo me je ispitivati. Dok me je ispitivao povremeno sam dobivao udarce. Odjednom u sobu ulazi Nede Stevanović i Zoran Tripić iz Savulje, dok je Nede bio iz Dalja i dobro smo se poznavali jer smo zajedno putovali autobusom u Osijek na posao. Vidjevši me tamo obojica su rekli sada ćeš vidjeti kako mi tučemo. Batine su sipale sa svih strana i nogama i rukama, do nesvijesti. Kada sam se osvijestio bio sam sav mokar i vodili su me u polje u zatvor. Nisam mu znao ime ali prije rata radio je kao domar na igralištu “Sloge” u Borovu. “Nisi trebao biti ustaša pa ovo ne bi dobio” govorio mi je vodeći me u zatvor.

Slijedeći je Željko Kamenar, nisam mu vidio lice, ali sigurno je bio uplašen jer me je vidio pretučenog. To je trajalo dan i noć, samo su se čuli jauci i zapomaganja. Ljudi su dolazili kao da ih je vlak pregazio. Ja sam do trećeg ujutro bio tri puta na saslušanju u šok sobi i više nisam osjetio bol od glave do nogu. Polijevali su me vodom, ali mi nitko nije dao da pijem.

03.08.1991. ujutro u 9 sati u naš zatvor ulazi oficir bivše JNA, major, a iza njega Čančarević. U zatvoru nas je oko trideset jer su u međuvremenu dovodili još zatočenika.

Navedenom majoru Čančarević laže kako svaki dan dobijemo dva puta jesti, vode koliko hoćemo, a kupanje je jednom tjedno.

Major bivše JNA poziva mene, Nikolu Rupčića i Sinišu Magušića. Vežu nam lisice na ruke i odvode u transportere. Ne znamo kamo nas vode, jer nitko ne smije ni riječi progovoriti. Odvode nas transporterom u Bogojevo na staru kudeljaru, gdje nas pretovaraju u Landrover sa još jednim zarobljenikom iz Erduta, a to je Zlatko Kraštek.