Nezapamćena stradanja na pragu 21. stoljeća od jeseni 1991. počevši od Vukovara, Pakraca, Knina, Zadra, Šibenika pa sve do Dubrovnika. U mjestima gdje je agresor slomio otpor branitelja ulazile su razularene individue u uniformama (JNA, četnici, šešeljevci, arkanovci, TO i dr.). Starce, žene, djecu, a posebice mlađe i vojno sposobne muškarce, bez obzira na to da li su sudjelovali u obrani ili ne, odvode u pripremljene logore pri mjestima i gradovima, koje su napadali, u tim logorima su vršena razdvajanja po spolu, nacijama, a potom izvode stravična mučenja i mučki ubijaju: noževima, sjekirama, palicama i vatrenim oružjem svih vrsta.

Najmlađa ubijena osoba bila je samo šest (6) mjeseci stara, a najstarija osoba imala je 104 godine.

Preživjele agresor odvodi u koncentracijske logore u Srbiji, Crnoj gori, a i u niz logora u tada okupiranom teritoriju RH. Srbi su očito smatrali potrebnim podići nekoliko logora, kako bi zatočili svoje zatočenike. U srpskim konc. logorima držali su zatočene civile i vojnike.

Više od 10.000 osoba prošlo je kroz razne oblike zatočenja u tranzitu. Dok je u srpskim koncentracijskim logorima bilo više od 8.000 zatočenika (žena, djece, odraslih muškaraca). Boravak u koncentracijskim logorima trajao je od nekoliko dana do dvije godine i više.

Zatočenici su bili izloženi teškim torturama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to zatočenika oba spola.

Najmlađa silovana djevojčica je imala samo pet (5) godina, a najstarija je bila osamdesetogodišnja (80) baka.

Pri ulasku u logore, zatočenici vezani plastikom i žicom, premlaćivani su palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u takozvanom “špaliru” policajaca, vojnika i civila. Posljedice toga su brojni lomovi kostiju, potresi mozga, otvorene rane, a mnogi nisu preživjeli.