LIPOVAC, 22. svibnja 1992.

Probudili su nas jako rano. Upali su u sobu, upalili svijetlo i počeli urlati:"Ustajte Ustaše, diži se". Pročitali su neka imena. "Uzimajte svoje stvari, formirajte 'kolonu po dva' ispred vrata i čekajte". Na brzinu smo uzeli tko je što imao, a to nije bilo puno, uglavnom odjeću i to zimsku.

U tri sata ujutro svi smo bili u dvorištu, postrojeni. Prozivali su nas svaki pola sata, nebi li tko utekao. Ako nitko nije pobjegao za šest mjeseci zašto bi sada kad je bilo jasno da ili nas razmjenjuju ili nas sele u drugi zatvor.

Dobro se sjećam da nam je, tada, uzor bio Moša Pijade. Kažu da je on jedini pobjegao iz te kaznionice. Kako? To nam je bila enigma, jer NEMA TEORIJE da odavde netko utekne. Možda Koperfild ili Klint Istwud.

Stajali smo dugo. Već je svitalo. Jedan jadnik je od iznemoglosti pao u nesvest. Oficir je pozvao bolničare, koji su ga malo povratili. "Hvala", zahvalio se iznemogli čovjek. "Ništa, ništa, zato smo tu", uzvratio je kapetan. Sjećam se da sam u tom trenutku pomoslio: "Aha. Baš. Ne znam, samo, zašto smo MI tu".

Oko 10 smo bili u autobusima.

Kod Lipovca smo izašli iz autobusa i granicu prešli pješice. Mimoišli smo se sa nekoliko jadnika koji su od naše strane pušteni u razmjenu. Bili su u istom stanju kao i mi. Jadni, umorni, upalih očiju. Nismo vidjeli modrice, ali nisu ni oni naše.

Danas je na tom mjestu spomenik na taj događaj.

U Zagreb smo došli navečer. Dočekali su me obitelj i najbolji prijatelji. Prijatelji koje nisam poznavao, a koji su mi postali najbolji. Postali su mi obitelj.