Danas je u spomen parku Mladosti u Lipovcu obilježena 28. godišnjica prve velike razmjene logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Zbog mjera zaštite od koronavirusa, ove je godine izostalo masovnije okupljanje i druženje preživjelih logoraša, a počast ubijenim odana je dostojanstveno minutom šutnje, molitvom te polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća.

- U logorima diljem Srbije ubijeno je više od 300 branitelja koji su podlegli batinama i torturama – rekao je predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora vukovarsko-srijemske županije Dragutin Guzovski dodajući kako je u logoru u Sremskoj Mitrovici proveo 6,5 mjeseci.

- Od toga sam 126 dana proveo u samici, a iz logora sam izašao s 56 kg s brojnim ozljedama i lomovima, zaista smo živjeli u neljudskim uvjetima, rekao je Guzovski prisjećajući se kako su ih maltretirali i tukli čak i tijekom vožnje autobusom do hrvatske granice.

- Nemoguće je opisati taj osjećaj kada smo konačno stupili na Hrvatsko tlo, i sada, nakon svih tih godina, teško mi je govoriti o tome. Kada smo vidjeli sreću onih koji su nas dočekali, sve su naše patnje nestale - naglasio je Guzovski.

Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je oko 30.000 osoba, a za taj zločin još nitko do sada nije odgovarao, kaže Guzovski izražavajući vjeru da će se to uskoro promijeniti jer Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora pred sudovima u Srbiji i Hrvatskoj podiže 5.000 privatnih tužbi protiv Republike Srbije radi obeštećenja odnosno naknade nematerijalne štete prouzročene zatočenjem i teškim fizičkim i psihičkim maltretiranjem u logorima. Već sredinom lipnja planiraju poslati prvih 500 tužbi.

U nastavku donosimo sjećanje Dragutina Guzovskog na taj dan:

Probudili su nas jako rano.

Upali su u sobu, upalili svijetlo i počeli urlati: "Ustajte Ustaše, diži se". Pročitali su neka imena.

"Uzimajte svoje stvari, formirajte 'kolonu po dva' ispred vrata i čekajte".

Na brzinu smo uzeli tko je što imao, a to nije bilo puno, uglavnom odjeću i to zimsku.

U tri sata ujutro svi smo bili u dvorištu, postrojeni.

Prozivali su nas svakih pola sata, ne bi li tko utekao. Ako nitko nije pobjegao za šest mjeseci zašto bi sada kad je bilo jasno da ili nas razmjenjuju ili nas sele u drugi logor.

Dobro se sjećam da nam je, tada, uzor bio Moša Pijade. Kažu da je on jedini pobjegao iz te kaznionice. Kako? To nam je bila enigma, jer NEMA TEORIJE da odavde netko utekne. Možda Koperfild ili Klint Istwud.

Stajali smo dugo. Već je svitalo. Jedan jadnik je od iznemoglosti pao u nesvijest. Oficir je pozvao bolničare, koji su ga malo povratili.

"Hvala", zahvalio se iznemogli čovjek.

"Ništa, ništa, zato smo tu", uzvratio je kapetan.

Sjećam se da sam u tom trenutku pomislio: "Aha. Baš. Ne znam, samo, zašto smo MI tu".

Oko 10 smo bili u autobusima , konačno smo krenuli za sada u nepoznato . Cijelim putem smo morali držati glavu među koljenima.

Vojni policajci su onako iz zabave u prolazu udarali palicama po glavi i leđima, valjda da bi si skratili vrijeme koje su morali provesti sa nama u autobusima.

Prije dolaska na granicu u autobuse su ulazili predstavnici međunarodnog crvenog križa, svatko od nas morao se izjasniti da li želi ići u Hrvatsku ili ostati u Srbiji. Nama je to bilo smiješno, ali takav je protokol.

Kod Lipovca smo izašli iz autobusa i granicu prešli pješice. Mimoišli smo se sa nekoliko jadnika koji su od naše strane pušteni u razmjenu. Bili su u istom stanju kao i mi. Jadni, umorni, upalih očiju. Nismo vidjeli modrice, ali nisu ni oni naše.

Prelazak granice za nas je bio šok , nevjerica da smo živi i da smo u svojoj Hrvatskoj, prigrlili su nas naši vojni policajci i djelatnici Hrvatskog crvenog križa . Bojažljivo smo uzimali osvježavajuće napitke, sendviče i voće. Neke žene su plakale kada su nas vidjele onako jadne . Iznenada od nekud se pojavila boca domaće šljivovice, a vojni policajac je zagrmio, hajde prijatelji da nazdravimo za novi život.

Danas je na tom mjestu spomen ploča i spomen park Mladosti kao znak sjećanja na taj događaj kada je razmijenjeno i stiglo na slobodu 288 Hrvatskih branitelja koji su bili zatočeni u srpskim kazamatima.

U Zagreb smo došli navečer.

Dočekali su me moja obitelj i prijatelji. Prijatelji koje do tada nisam poznavao, a koji su mi postali najbolji. Postali su mi obitelj.

22. svibnja 1992.