|
STRADANJA U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJI ŽUPANIJI
IZ SADRŽAJA KNJIGE
Povijest Dubrovnika
Uvodna napomena
Sjećanje na logore - Morinj
Popis “oficira i vojnika JNA” u logoru Morinj
Neke od metoda mučenja zarobljenika u logoru Morinj
Sjećanje na logore - Bileća
Neki od načina i metoda ispitivanja i mučenja u logoru Bileća
Popis “oficira i vojnika JNA” u logoru Bileća
Popis logoraša logora Morinj
Popis logoraša logora Bileća
Popis ubijenih i umrlih logoraša
Popis logoraša koji nisu iz Dubrovačko-neretvanske županije
Konavoski branitelji
Svjedočanstva civila - Torture nad civilnim stanovništvom
Grafikon - broj zarobljenih po općinama
Pogovor
Prilozi: ILUSTRACIJE (crteži po sjećanjima
logoraša), SLIKE, ISJEČCI IZ NOVINA I TV
Dubrovčani u
srpsko-crnogorskim sabirnim (koncentracijskim) logorima Morinju, Bileći
i Kumboru tijekom 1991. i 1992. godine
DIO
UVODNE NAPOMENE
Početkom agresije na Republiku Hrvatsku 1991.god. srpsko četnička
vojska, kako na okupiranim područjima tako i na prostorima Srbije i Crne
gore te Bosne i Hercegovine prenamijenjuje razne objekte u
koncentracijske logore - logore smrti Hrvata. Po izvješću komisije UN-a,
za razdoblje 1991.-1995.god., pod srpskom kontrolom je bilo 480 logora.
Oko 300 logora, smatra ista komisija, je potvrđeno, te 180 nepotvrđeno.
Početkom agresije na krajni jug RH u listopadu 1991.god. osnivaju se dva
koncentracijska logora: Bileća (BiH) i Morinj (Crna gora), te dva
tranzitna logora u Trebinju (BiH) i Kumboru (Crna gora). Nastojanja i
želja Srba i Crnogoraca je bila zatočiti što više Hrvata u logore bez
razlike jesu li to hrvatski branitelji, civili, žene ili djeca. U
logorima se nastojalo slomiti volju hrvatskog naroda za neovisnom
državom. U ostvarivanju toga cilja Srbi i Crnogorci nisu prezali ni od
najgorih načina i metoda zlostavljanja i mučenja zarobljenika. Na
okupiranim područjima su zatvarali i zlostavljali Hrvate:
1.Konavle - policijska postaja Cavtat, hotel “Makedonija” i farma
“Vukobrat”
2.Župa dubrovačka - prostor ex. VUU Kupari
3.Dubrovačko primorje - baraka u "Vrtovima sunca" Orašac, kuća Zdravka
Damjanovića - Zaton, baraka na Kovačevu brijegu - Slano
4.Mokošica - Osnovna škola
Dio osoba se zatim prebacivao u logore, a dio je puštan kućama. U
Kumboru i Meljinama zatočene žene su držali u posebnim prostorijama.
Zatočenici su u logorima svakodnevno bili stravično mučeni i
premlaćivani na razne načine. Loša odjeća, hladnoća, lažne informacije o
članovima obitelji, o ratu u RH, kao i lažne razmjene dio su psihološke
torture nad logorašima. Dodatni strah je logorašima ulijevala činjenica
da ni od koga nisu sigurni: od oficira JNA i KOS-ovaca, vojnih
istražitelja, vojnih policajaca, logorskih stražara, četnika koji su
povremeno ulazili u logor, sve do kuhara i medicinskog osoblja. Svi su
imali pravo i mogućnost tuči zarobljenike. Od tortura i zlostavljanja u
logorima su preminule 3 osobe, a od razmjene pa do danas je preminulo 40
bivših zarobljenika. Preživjeli logoraši i danas osjećaju posljedice
psihofizičkih iživljavanja.
Kroz logore je prošlo 423 zarobljenika, od čega u Bileći 131, a u
Morinju 292 osobe. U cilju potpune istine, a da se ne bi zaboravilo
stradanje i patnje, krvi suze branitelja i civila, zatočenih žena i
djece dubrovačkog kraja izdajemo ovu knjigu. Naša stradanja neka budu
opomena i sjećanja na žrtvu kroz Domovinski rat, žrtvu Hrvata koja je
plaćena za Domovinu i slobodu. Nadamo se da će buduća pokoljenja, naša
djeca i unuci, moći puno naučiti iz ovih sjećanja o našim "susjedima".
Našim preminulim logorašima neka je laka Hrvatska zemlja. Njima u spomen
- da se ne zaboravi....
Neke od metoda mučenja zarobljenika u logoru Morinju
Veliki broj zarobljenih osoba morao se suočiti s golemom količinom zla i
zlostavljanja što su nad njima počinili četnici iz Crne Gore, istočne
Hercegovine i iz drugih prostora Jugoslavije. U logor su ulazili
raznorazni arkanovci, šešeljevci, dragovoljci, i tko zna tko sve ne, pa
sve do civila. Svi su tukli i batinali.
Zarobljenici su tučeni cijevima i kundacima pušaka, drvenim i željeznim
palicama, cijevima, gumenim i električnim pendrecima, kabelima i
lancima, šakama i nogama. Za vrijeme batinanja zarobljenici su bili
vezani ili su morali raširiti noge, staviti ruke na zatiljak i gledati u
zemlju. Zarobljene su osobe udarane po svim dijelovima tijela, od tabana
do glave. "Okrenuta stolica" je bila metoda za udaranje po rukama i
nogama, a "stolica bez naslona" po ostalim dijelovima tijela.
Većina zarobljenih osoba doživjela je lomove rebara, kostiju ruku i
nogu, prsnog koša i kosti glave (nos, vilica, jagodice, fraktura
lubanje) te izbijanje zuba.
Drugi oblik torture bio je odvođenje na lažna strijeljanja. Zarobljeniku
bi vezali oči pred 10-ak četnika, pa bi izdavali zapovijedi kao za
strijeljanje. Nerijetko bi i pucali, ali, srećom, u zrak.
Lažne razmjene posebno su teško padale zarobljenicima, kao i skrivanje
od UNHCR-a i Crvenog križa. Nakon lažne razmjene govorili bi da nas neće
naši, da nas neće Tuđman, da je hrvatska strana odustala od razmjene
itd.
Bili smo prisiljavani pjevati četničke pjesme, ode Jugoslaviji, Crnoj
Gori, Titu i partizanima; primjerice: "Od Topole pa do Ravne gore",
"Hej, Slaveni", "Bilećanku", "Kozaru", i pogrdne pjesme o Hrvatskoj.
Urezala mi se u sjećanje jedna: "Nit se šišam, nit se brijem dok Tuđmana
ne ubijem, i Mesića isto tako, to je nešto podjednako".
Nerijetko se prijetilo vojnim sudom te zatvorima "Puž", Niš, Beograd i
Sremska Mitrovica. Istražitelji i kosovci često su se koristili taktikom
toplo-hladno da bi došli do što više informacija. Logoraši su mučeni
hladnoćom (loša odjeća), glađu i žeđu.
Hrana je bila neopisivo loša, količine male, a i kalorična vrijednost.
Tako je u prosjeku svaki logoraš izgubio 15-ak kilograma.
Higijenski su uvjeti također bili nikakvi. Mokrilo se u spavaonici, uz
prvi nosivi drveni stup, u posudu zapremnine od 15-ak litara. Često nisu
dopuštali da se posuda isprazni, tako da se mokraća prelijevala preko
rubova. Užasno je smrdjelo, posebice onima u neposrednoj blizini.
Odlazak u poljski WC često je ... |
