r. sc. Josip Jurčević
POVIJEST LOGORA
UVOD
Ukoliko
se u bilo kojem kontekstu namjeravaju razumijevati stravična
logoraška iskustva koja je u posljednjem desetljeću 20-og
stoljeća proizvela srbijanska oružana agresija na prostorima
jugoistočne Europe, svakako je najprimjerenije krenuti od
vrijednosnog uvjerenja koje naglašava kako europska civilizacija
predstavlja prostor koji u svijetu neupitno prednjači u
humanističkim teoretskim i praktičnim postignućima. Pritom je
značajna i činjenica što upravo Europa, već više stoljeća,
uporno njeguje ovakvo uvjerenje kao glavnu odrednicu svoje
kolektivne i pojedinačne samosvijesti, koja se jednako dugo i
uporno ugrađivala u europske organizacijske i duhovne sadržaje.
S druge strane, Europa je na takvim
polazištima stoljećima zasnivala svoje svjetske
prosvjetiteljske i osvajačke ambicije, te pravno i
moralno nastojala opravdavati njihova raznorodna ostvarenja.
No, logori - kao jedan od oblika
najnehumanijeg ljudskog postupanja - ipak su obilježili
europsku civilizaciju i u posljednjem desetljeću drugog
milenija, otvarajući na taj način niz vrijednosnih
i iskustvenih upita o prošlim i budućim
perspektivama koncepcija i modela iz europskih vrela. Tim
više, što su posljednjih godina ovog milenija u
tijeku europski integracijski i svjetski globalizacijski
procesi koji se dominantno temelje na duhovnoj i
organizacijskoj baštini europske civilizacije.
Stoga je - kao prilog prevenciji
ponavljanja tamnih, logorskih iskustava - potrebito
suočiti se sa osnovnim tekstovima ove knjige koja donosi
izvorna svjedočanstva logoraša koji su preživjeli
srbijanske logore iz 90-ih godina dvadesetog stoljeća.
Istu svrhu ima i ovaj pregledni dio koji predstavlja okvirni
prikaz povijesnog konteksta nastanka suvremenih logora.
OSNOVNE ZNAČAJKE I
VRSTE LOGORA
Budući se u nizu jezika nazivom
logor (eng. i fr. camp, njem. Lager, rus. nazep-logor)
označava više različitih pojmova, ponajprije
je potrebito logore o kojima je riječ u ovoj knjizi
razlikovati od vojnih logora (tabora, taborišta i sl.) kao
objekata i lokaliteta koji su pripremljeni za privremeni
boravak vojnih postrojbi radi odmora, obuke ili vojnog
djelovanja. Naime, prema lokacijskom položaju i
tehničkom izgledu vojni logori su
najčešće bili gotovo identični
logorima kao mjestima zatočenja i stradavanja ljudi. I
jedni i drugi logori su uglavnom nastajali izvan naseljenih
mjesta, te su se sastojali od veoma primitivnih nastambi; a
najčešće se radilo o barakama,
nadstrešnicama, zemunicama, šatorima, kolibama itsl,
a rjeđe o čvrstim građevinama ili prostoru
bez ikakove nastambe.
Zbog niza razloga, osnovne značajke jedinstvenog pojma logora u kojima su zatvarani
ljudi najrazumljivije je određivati s različitih
motrišta. Na taj način logore pojmovno možemo
najopćenitije odrediti kao uže ili šire lokacije na
kojima su sustavno i organizirano te sanoinicijativno - od
strane vojnih, policijskih i drugih tijela vlasti ili od strane
različitih grupa i pojedinaca - zatvarane skupine osoba
prema različitim ratnim, rasnim, vjerskim,
etničkim, političkim, socijalnim i drugim
kriterijima. Pritom je fizička prisila bila osnovno
sredstvo koje se primjenjivalo pri postupcima upućivanja
i zadržavanja zatočenika u logorima.
U pravnom smislu, logori su
predstavljali mjesta na kojima su u najvećoj mjeri
sustavno suspendirani pravni standardi epoha i civilizacija, te
najdrastičnije reducirane i kršene pravne norme
koje su inače uređivale pravila međuljudskog
postupanja u konkretnoj široj zajdnici koja je okruživala
logor. Isto tako, s moralnog, humanističkog
motrišta logori su bili mjesta najvećeg
obezvrijeđivanja pripadnika iste biološke vrste, a s
time i najveće sustavne degradacije etičkog
kodeksa. Pritom je važno naglasiti, kako su se
najdrastičnija logorska iskustva događala u
suvremenoj povijesti, unatoč postojanju državnog i
međunarodnog prava koje je određivalo opća
načela ratnog postupanja i pravila o osnivanju i
postupanju u logorima. U psihološkom i socijalnom
pogledu logorašima je drastično ili potpuno
uništavan osobni i socijalni identitet; u najboljem
slučaju sustavno su tretirani kao drugorazredne, manje
vrijedne osobe, a u najgorim slučajevima - što je
bilo češće - status logoraša
poistovjećivan je s predmetima koje treba bezobzirno i
nemilosrdno iskorištavati do potpunog uništenja. Praktički, to je
značilo da su stambeni, prehrambeni, zdravstveni i
higijenski uvjeti života logoraša bili svedeni na najnižu
razinu. Zatim, logoraši su u najvećim razmjerima
iskorištavani kao radna snaga, izlagani su
najrazličitijim organiziranim i nadziranim, te
nenadziranim, fizičkim i psihičkim
zlostavljanjima, te likvidacijama. Nad logorašima su
vršeni različiti medicinski, farmakološki,
psihijatrijski i psihološki te drugi eksperimenti.
Logoraši su korišteni kao živa vojna oprema;
prisiljavani su na bezizgledne juriše na utvrde ili
utvrđene crte bojišnice, a u novije vrijeme vlastitim
su tijelima morali čistiti minska polja, itd, itd.
Na temelju povijesnih iskustava razvidno je
kako je i među logorima kao mjestima
zatočenja i stradavanja ljudi postojalo više vrsta
logora, te se oni mogu razvrstavati prema različitim
kriterijima; prema svrsi osnivanja, prema zemljopisnom i
geopolitičkom položaju, prema razdobljima u kojima su
postojali, prema rasnim, etničkim, političkim,
vjerskim, dobnim i drugim kriterijima.
Za potrebe ove knjige dostatno je
navesti i ukratko pojasniti pet osnovnih vrsta logora koji su
prakticirani tijekom 20. stoljeća.. Radi se o
zarobljeničkim, sabirnim (koncentracijskim) i radnim
logorima, koje su vrste tipične za suvremenu povijest i
koje su terminološki najčešće
nazočne u znanstvenoj i širokoj javnoj
komunikaciji; te o privatnim logorima i logorima za
provođenje masovnih silovanja, koje su vrste javno manje
poznate i rjeđe spominjane.
Međutim, znakovito je naglasiti
što prigodom znanstvenog i općenito javnog govorenja
o vrstama logora ili govorenja o konkretnim pojedinačnim
logorima najčešće postoje nesporazumi ili
potpuno suprotna mišljenja, kako glede razumijevanja vrsta
logora tako i glede određivanja kojoj vrsti logora
pripadaju konkretni logori. To je vjerojatno posljedica i
činjenice što su u praksi suvremenih logora rijetko
postojali čisti oblici (vrste) logora, nego je
prevladavala promjenjiva isprepletenost koja je ovisila o
različitim okolnostima, te je bila prilagođavana
potrebama i volji osnivača logora. Na taj je
način većina logora stvarno bila složena i
promjenjiva kombinacija različitih vrsta logora, pa je
kod određivanja vrste pojedinog logora potrebno uvažavati
niz sastavnica kako bi se utvrdilo koji je oblik (vrsta) logora
bio prevladavajući u pojedinim slučajevima.
Ovu činjenicu treba u punoj
mjeri uvažavati kod bilo koje teoretske klasifikacije logora,
pa tako i kod narednih međunaslova koji će kratko
pojasniti osnovne vrste logora.
Zarobljenički logori
Zarobljenički logori su mjesta
na kojima su internirani odnosno najčešće
skupno - bez provođenja ikakvog sudskog postupka -
zatvarani ratni zarobljenici. Prema tome, zarobljenički
su logori nastali kao posljedica oružanih sukoba, a
budući oružani sukobi ili ratovi predsatavljaju jednu od
najstarijih i najstalnijih značajki povijesti
međuljudskih odnosa zarobljenički su logori
najstariji poznati oblik (vrsta) logora. Osnovna motivacija za
nastanak zarobljeničkih logora nalazila se u
provođenju izolacije zarobljenih neprijateljskih vojnika,
kako bi se izravno oslabile neprijateljske oružane snage.
Međutim, sam pojam
zarobljeničkih logora te opći i logoraški
status ratnih zarobljenika doživljavao je značajne
promjene tijekom povijesti. Općenito je prihvaćeno
mišljenje kako u prvobitnim, rodovskim društvenim
zajednicama zapravo i nije bilo interniranja ratnih
zarobljenika, nego su zarobljeni oružani (ratni) protivnici ili
odmah ubijani ili su bili integrirani u rodovsku zajednicu kao
ravnopravni članovi.
U starovjekovnim razdobljima
povijesti prevladavali su robovlasnički odnosi, te su
ratni zarobljenici gotovo redovito pretvarani u robove, tj.
radnu snagu koja nije imala ljudski status, pa prema tome ni
bilo kakva osobna i gospodarska prava niti bilo kakva prava
zajednice. Vlasništvo nad robovima bilo je izvor
materijalnog bogatstva i podloga društvene moći i
prestiža, te su mnogi tadašnji ratovi vođeni sa svrhom
pribavljanja ratnih zarobljenika koji su pretvarani u robove.
Pritom su ratnim zarobljenicima postajali ne samo
neprijateljski vojnici, nego i civilno stanovništvo
poraženog područja.
Položaj ratnih zarobljenika odnosno robova u
starom vijeku nije bio ni općenito
formalnopravno reguliran, što znači da su oni
najčešće u potpunosti bili vlasništvo
pojedinog pobjedničkog zapovjednika ili grupno
vlasništvo pobjedničke vojske, tj. postrojbe koja
je s njima mogla postupati i raspolagati prema vlastitom
nahođenju. U takvim povijesnim okolnostima stvarni položaj
ratnih zarobljenika/robova bio je u pravilu posve nehuman, a
postupci krajnje okrutni. No, usprkos prevladavanju takvog
općeg ozračja i običaja bilo je i
slučajeva kada su ratni zarobljenici puštani na
slobodu ili svrstavani u postrojbe pobjedničke vojske.
U većem dijelu srednjeg vijeka
opća se situacija glede položaja ratnih zarobljenika nije
bitno popravila, te je njihov formalnopravni, običajni i
stvarni status bio potpuno prepušten različitim
okolnostima kojima je zajedničko obilježje bila samo
krajnja nehumanost i okrutnost. Tek u završnom razdoblju
srednjeg vijeka, od 17. stoljeća, postupno se
uspostavljaju običaji koji upućuju na popravljanje
položaja ratnih zarobljenika; uvode se institucije otkupa i
razmjene zarobljenika, a zarobljenici su također
oslobađani i - samo - uz davanje različitih
prisega koje su imale moralni i simbolički značaj
ili je prisegom preuzimana konkretna obveza. Tijekom 18. st, a naročito
nakon etabliranja građanskih svjetonazorskih utjecaja koje
je izvršila Francuska građanska revolucija (1789. g.)
- koji su simbolizirani parolama jednakosti, slobode i bratstva
- postupno se stvaraju načela, pravni
običaji i kodifikacije koji su nastojali urediti
postupanje s ratnim zarobljenicima na suvremenim,
humanističkim temeljima. To se ponajprije
očitovalo u načelnom pravnom prihvaćanju
motrišta kako se pri vojnim djelovanjima treba
zarobljavati samo pripadnike oružanih snaga, a civilno
stanovništvo tek u izuzetnim slučajevima, te
pravila prema kojem ratni zarobljenici nisu ni vlasništvo
niti su pod isključivom odgovornosti pojedinaca i vojnih
postrojbi, nego je za njih pravno nadležna i odgovorna država
čija je vojska izvršila zarobljavanje. Na takvom osnovnom okviru nastajala
su i razrađivana su - tijekom 19. i 20. stoljeća -
suvremena državna i međunarodna pravila, konvencije,
instrukcije, deklaracije itsl. koje su se odnosile na ratne
zarobljenike, što je u bitnom dijelu sadržavalo i
donošenje pravila o njihovom logoraškom statusu.
Podrobnije značajke tih pravila bit će navedene u
zasebnom poglavlju ovog teksta, a ovdje je dostatno iznijeti
nedvojbeni zaključak; kako je na svim strukturiranim
razinama opći, načelni, deklarativni i normativni
pristup rješavanja problematike ratnih zarobljenika -
što uključuje i logore - do današnjeg dana
dosljedno bilježio sve veću zastupljenost dobrih namjera,
koje su bile usmjerene na svekoliku i što veću
zaštitu ili humanizaciju postupanja s ratnim
zarobljenicima.
Međutim, nasuprot tome,
promatranje logoraških iskustava u suvremenoj povijesti
pokazuje isto takvu kontinuiranu i svekoliku dosljednost u sve
nehumanijem stvarnom postupanju prema logorašima, što
znači i prema ratnim zarobljenicima, a o čemu
će se također detaljnije govoriti u narednim
poglavljima ovog teksta.
Sabirni (koncentracijski) logori
Sabirni logori se najkraće mogu
odrediti kao mjesta internacije i izolacije u koja su vojna,
policijska ili druga tijela vlasti - sa ili bez postojanja ili
provođenja propisanog postupka, te prema različitim
kriterijima - zatvarala pojedince ili grupe osoba, koji su
uglavnom prije toga imali status civilnog stanovništva.
Osim toga, za razliku od zarobljeničkih logora, sabirni
su logori tipični proizvod suvremenog svijeta i njihovo
osnivanje nije vezano isključivo za ratna djelovanja,
nego su prakticirani i u mirnodopskim uvjetima. Svrha osnivanja sabirnih logora
tijekom neposrednog predratnog ili ratnog stanja daleko je
složenija nego u slučaju zarobljeničkih logora, i
u osnovi ona se nalazi u nastojanju za posrednim slabljenjem
neprijateljske vojske, kako glede regrutiranja budućih
vojnika tako i glede sprječavanja drugih potencijalnih
oblika potpore neprijatelju. Ta motivacija se može nazvati
preventivnom, za razliku od osnivanja sabirnih logora kao
oblika odmazde za već izvršene različite
oblike pomoći i podrške neprijatelju. I u jednom i u
drugom slučaju na udaru su gotovo redovito bile
cjelokupne društvene grupe, bez uvažavanja
pojedinačne krivnje ili nevinosti.
Osim toga ratna ugroza je
iskorištavana i kao izgovor za osnivanje sabirnih logora,
kao jednog od oblika pomoću kojih se sustavno i brzo
nastojalo obračunati s različitim društvenim
grupama, s kojima je režimi taj obračun daleko teže (ili
nikako) mogao izvršiti u mirnodopskim okolnostima.
Obračun je sadržavao različite oblike; od
fizičkih likvidacija, do provođenja sustavne
pljačke, progona i društvene marginalizacije. Pritom je znakovito što su u
predratnim i ratnim okolnostima sabirne logore osnivale
osvajačke vojske i vlasti na okupiranim
područjima, kao i domicilne vojske i vlasti na vlastitom
teritoriju - zatvarajući vlastite državljane u logore.
Već i ovih nekoliko činjenica svjedoči kako
su se u sabirnim logorima otvarale daleko veće
mogućnosti stradavanja ljudi nego što je to bio
slučaj u zarobljeničkim logorima. U mirnodopskim uvjetima totalitarni
su režimi u vlastitim državama osnivali sabirne logore, kao
jedno od redovitih represivnih sredstava za obračun s
nepoželjnim osobama, organizacijama i društvenim grupama.
Međutim, znakovito je što su i države koje se prema
nizu kriterija mogu smatrati parlamentarnima i demokratskima,
također u mirnodopskim uvjetima, povremeno osnivale sabirne
logore na vlastitom teritoriju ili teritoriju svojih kolonija. U literaturi koja se bavi genezom
sabirnih logora navode se njihove različite
preteče iz 19. stoljeća, dok je uglavnom
nedvojbeno kako su prvi sabirni logori osnivani od strane
metropola tijekom ratova koje su krajem 19. i početkom
20. stoljeća vodile u kolonijama. Na taj način,
prve sabirne logore osnovala je Španjolska u ratu protiv
Kubanaca (1895-1898) koji su se nastojali osloboditi
kolonijalne podređenosti i ostvariti nacionalnu
samostalnost. Približno u isto vrijeme i Velika Britanija je -
tijekom Burskih ratova (1889-1902, Buri su potomci nizozemskih
kolonista u južnoj Africi) osnivala sabirne logore. Tada su i Španjolska i Velika
Britanija u brojne sabirne logore zatvarale civilno
stanovništvo cjelokupnih područja, kako bi na taj
način prevenirale jačanje suparničkih
vojski. Pritom su postupci prema zatočenicima prvih
sabirnih logora bili izuzetno okrutni i nemilosrdni, što
je ostala glavna značajka većine sabirnih logora
tijekom 20. stoljeća. Nakon toga su - u oba svjetska i nizu
lokalnih ratova - sabirni logori postali uobičajena
praksa koju su sve sustavnije primjenjivale sve sukobljene
strane. A zbog učinkovitosti sabirnih logora, oni su
tijekom 20. stoljeća sustavno korišteni u
totalitarnim sustavima vlasti, a povremeno i u demokratski
ustrojenim državama. U tom je smislu izuzetno znakovita
činjenica, što sabirni logori nisu
međunarodnopravno kodificirani punih pola stoljeća
(do 1949. godine), iako su do tog razdoblja u sabirnim logorima
diljem svijeta tijekom ratova i mira počinjeni brojni i
veliki zločini.. Osim toga, zanimljivo je navesti i
činjenicu, kako je u tih pola stoljeća donesen niz
ključnih međunarodnih konvencija koje su se odnosile
na zarobljeničke logore i ratno pravo. No, paradoksalno je što ni
međunarodna kodifikacija interniranja civilnih osoba (1949.
g.), kao niti opće deklariranje i usvajanje niza ljudskih
prava nije promjenilo negativni trend logorskih iskustava ni do
isteka 20. stoljeća, o čemu najzornije
svjedoče sabirni i drugi logori koje su od 1991. godine
- tijekom oružane agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu -
osnivale srbijanske vlasti na svom teritoriju i na okupiranim
dijelovima napadnutih država.
Radni logori
Radni logori su u osnovnom obliku
mjesta u kojima su tijekom rata ili mira različita
tijela vlasti organizirala različite proizvodne i radne
djelatnosti, a za radnu snagu su korišteni pojedinci i
grupe osoba koji su prisilno internirani prema
različitim kriterijima te na temelju ili bez
provođenja posebnog postupka. Svrha osnivanja radnih logora
bila je dvojaka; prvo, po posebnom, najčešće
pojednostavljenom postupku ili bez njega izolirati osobe koje
je vlast smatrala nepoželjnima ili opasnima, te istovremeno i
drugo, organizirati državi potrebnu proizvodnju ili radove koje
će u logoraškim, krajnje nehumanim uvjetima
obavljati zatočenici. U javnom govorenju o logorima -
radilo se o medijima ili znanstvenoj, publicističkoj i
drugačijoj literaturi - nesporazumi su najviše
vezani za pojam radnih logora, odnosno
najčešće se zbog različitih naknadnih
manipulacija logoraškim iskustvima izbjegavalo koristiti
naziv radni logor, nego su i radni logori
najčešće pogrešno poistovjećivani
i označavani kao sabirni (koncentracijski) logori.
Glavni uzrok tome nalazi se u činjenici što je
stvoreno stereotipno, pogrešno, uvjerenje kako su sabirni
(koncentracijski) logori bili mjesta većih stradavanja od
radnih logora. Stoga je značajno naglasiti
kako je položaj najvećeg broja logoraša - upravo
zbog teških radova i nehumanih radnih uvjeta -
najčešće bio teži u radnim nego u sabirnim
logorima. Naime, olako se previđala činjenica kako
je stvarni opći status (pravni, stambeni, zdravstveni,
prehrambeni, higijenski itd.) logoraša u svim vrstama
logora - pa tako i u radnim logorima - bio ionako krajnje
nehuman i izložen nahođenju i samovolji osnivača
logora. Iako je logoraško
iskorištavanje radne snage u većoj ili manjoj mjeri
te u različitim razdobljima i kontekstima povezano sa
zarobljeničkim i drugim vrstama logora, ipak su radni
logori koje smo ukratko odredili nastali u suvremenom
svijetu. Radni logori su u mirnodopskim uvjetima osnivani u
državama s totalitarnim režimima vlasti, koji su osim
interniranja i izolacije nepoželjnih pojedinaca i
društvenih grupa u sabirne logore, osnivali nove izolirane
proizvodne pogone i otvarali nove radove (melioracije, rudnici
itd.) u kojima su logoraši iskorištavani kao
besplatna i obespravljena radna snaga. Isto tako, logoraši
su korišteni kao radna snaga i u već
postojećim proizvodnim pogonima i započetim
radovima, a to je provođeno u najvećim razmjerima
koji su se mogli organizirati obzirom na potrebe proizvodnje i
provođenja osiguravanja izolacije logoraša. Isti model radnih logora primjenjivan
je tijekom trajanja suvremenih ratova, a naročito za
trajanja svjetskih ratova je osnivan izuzetno veliki broj
radnih logora zbog dvojakog razloga. S jedne strane zbog
mobilizacije najvitalnijih dijelova stanovništva
nedostajalo je radne snage, a s druge strane interniranjem u
radne logore istovremeno se vršila izolacija nepoželjnih
osoba i društvenih grupa te se nadoknađivao manjak
radne snage. Praktično je to značilo
da su tijekom ratova države, a naročito totalitarni
režimi logore tretirali kao važnu gospodarsku sastavnicu koja
je stavljana u funkciju povećavanja potencijala za
vođenje rata. To se naročito očitovalo
tijekom Drugog svjetskog rata na području
Njemačke i u zemljama čiji su režimi bili pod
njenim nadzorom. Tako su zbog proizvodnih potreba radni logori
veoma često popunjavani ne samo s dotada slobodnim
osobama, nego i s logorašima iz već postojećih
sabirnih i zarobljeničkih logora. Primjerice, zbog
nedostatka radne snage bilo je uobičajeno logoraše
iz sabirnih i zarobljeničkih logora prevoziti u radne
logore i s udaljenosti koje su veće od tisuću
kilometara.
Zbog svega toga, među vrstama
logora radni su logori imali najsloženiji unutrašnji
ustroj kako glede rada tako i glede svakodnevnog života i
uprave. Primjerice, radi proizvodnih potreba često je
osim najvećeg broja potpuno neslobodnih logoraša,
bilo logoraša koji su imali poluslobodni status (pravo
izlaženja iz logora pod određenim uvjetima, kao i
različite druge povlastice u odnosu na režim
logoraškog života) ili tzv. slobodni status (radna obveza
u logoru, stanovanje i život - s obitelji - izvan logora itsl,
uz ograničenje kretanja i suspenziju različitih
građanskih prava).
Privatni logori
Privatni logori, zbog niza razloga,
predstavljaju posebnu vrstu logora koja je nastala u suvremenoj
povijesti. Naime radi se o logorima koji su nastajali tijekom
ili nakon oružanih sukoba i koji se po svojoj organizaciji,
statusu logoraša i postupanju prema njima uglavnom ne
razlikuju od vrsta logora koje smo naveli, no njihova je bitna
značajka što se doslovno, nalaze u privatnom
vlasništvu i vlasti pojedinaca ili grupe osoba, te je to
osnovni razlog zbog kojeg se trebaju smatrati zasebnom vrstom
logora. Osim toga, privatni logori su
nastajali najvjerojatnije samoinicijativno odnosno izvan plana
vojnih ili ostalih državnih vlasti koje su osnivale logore, no
vlasti su radi različitih razloga tolerirale njihovo
postojanje. Opravdano se može pretpostaviti kako se ova
tolerancija ponajprije zasnivala na činjenici što
se internacija i u privatne logore vršila prema
kriterijima koje su primjenjivala tijela vlasti kod osnivanja
svojih logora, te su privatni logori smatrani svojevrsnom
stvarnom i psihološkom podrškom logoraškoj
politici državnih vlasti. Zatim se najvjerojatnije može
pretpostaviti kako su privatni logori osnivani od strane osoba
ili skupina koje su imale povjerenja vlasti, tj. od strane onih
osoba koje su i participirale u raspolaganju s društvenom
moći. S druge se strane može
zaključiti kako su pojedinci i grupe osoba zlorabile
povijesne okolnosti koje su pogodovale osnivanju privatnih
logora. Razlozi koji su pojedince i skupine navodili na
osnivanje privatnih logora najvjerojatnije su raznorodnog
podrijetla, te se kreću od psiholoških i
političkih poticaja do ostvarivanja materijalnih i
statusnih interesa. Kad se promatra povijesna geneza
nastanka privatnih logora, već je navedeno kako je bilo
uobičajeno da su zarobljenici (i zarobljenički
logori) do pred kraj srednjeg vijeka uglavnom bili pod
vlašću pojedinaca ili postrojbi koje su ih zarobile,
te se na neki način može reći da se ti logori mogu
smatrati i nekom vrstom privatnih logora. No zbog povijesnih
okolnosti i drugih značajki tih logora, oni se opravdano
svrstavaju prvenstveno u zarobljeničke logore. Na taj se
način privatni logori ipak trebaju smatrati vrstom
logora koja je tipična za povijest 20. stoljeća. Zanimljiva je činjenica
što se privatni logori veoma rijetko spominju u literaturi
i izvorima, a rijetke spoznaje o njima rezultat su malobrojnih
svjedočanstva preživjelih logoraša i još
malobrojnijim službenih dokumenata u kojima se tek usput
registriralo njihovo postojanje. Uzroci ovoga mogu se
razumijevati analoškim zaključivanjem, koje
upućuje da su vlasti jednako izbjegavale regulirati
status privatnih logora pa čak i bilo kakvo sustavnije
evidencijsko bavljenje s njima, kao što su prešutno
tolerirale i njihov nastanak i djelovanje, jer su privatni
logori bili sukladni interesima režima, a njihovo postojanje
nije se moglo opravdati nikakvim pravnim oblikom. Tim
više, što je u međunarodnom formalnopravnom
pogledu državna vlast ipak bila odgovorna i za privatne logore,
pa je - radi izbjegavanja odgovornosti - prema
političkoj pragmatici bilo najjednostavnije
prešućivati njihovo postojanje.
Prema svjedočanstvima
preživjelih logoraša postupak u privatnim logorima
također je bio okrutan i nehuman, kao i u logorima pod
vlašću državnih tijela, a najčešće
je sadržavao nemilosrdno iscrpljivanje logoraša kao
besplatne radne snage.
Logori za provođenje masovnih silovanja
Logori za provođenje masovnih silovanja su najnehumaniji i
najsuvremeniji oblik logora, a nastali su u posljednjem
desetljeću 20. stoljeća, odnosno od 1992. godine sustavno su ih
osnivale srbijanske vlasti na prostoru okupiranih dijelova Bosne
i Hercegovine (BiH). U logore su zatvarane isključivo ženske
osobe nesrpske nacionalnosti koje su uglavnom bile u fertilnoj
ili još mlađoj dobi te su nad njima izvršavana sustavna masovna
silovanja. Kad su silovane žene došle u visoku dob trudnoće,
koja je bila veoma rizična za pobačaj, puštane su na slobodu. Svrha osnivanja logora za
provođenje masovnih silovanja predstavljala je
višefunkcionalni dio strategije za provođenje plana o
osvajanju i etničkom čišćenju
područja Bosne i Hercegovine te njihovom uklapanju u
projekt stvaranja Velike Srbije. Osim izravnih progona,
likvidacija i masakriranja koje su agresorske srbijanske vlasti
sustavno provodile na teritoriju BiH kako bi zastrašile i
potakle na bijeg (posredni progon) ostalo nesrpsko
pučanstvo, logori za provođenje masovnih silovanja
također su bili u toj funkciji. Međutim, masovna silovanja imala
su i daleko dublji i dugoročniji značaj u
projektu Velike Srbije, jer su silovane žene predstavljale dio
prognaničke populacije koja je - radi psiholoških,
moralnih, vjerskih, običajnih i drugih razloga - bila
daleko najsnažnije motivirana na ostanak u izbjeglištvu i
trajno nastanjivanje u dijelovima svijeta koji su bili što
udaljeniji od mjesta na kojem su postale žrtve zločina. Na taj je način izvršeno
ne samo etničko čišćenje
postojećeg stanovništva, nego je višestruko
osigurana i etnička čistoća prostora u
budućnosti. Naime, i u slučaju povratka znatnog
dijela ostalog prognanog pučanstva, što je ipak
realno očekivati, ostvarivanjem trajnog progona velikog
broja žena u fertilnoj dobi, što je također realno
očekivati, napravljena je demografska, reproduktivna
pukotina kod nesrpskih naroda na prostoru BiH i u
budućnosti.
Isto tako, nakon svih dotada
nezamislivih zločina koje su počinile srbijanske
vlasti tijekom agresije na Hrvatsku i BiH, ne treba zanemariti
ni mogućnost buduće zloporabe činjenice
što je veći broj silovanih žena odlučio
roditi djecu zločinaca. Tako se primjerice može
očekivati - ukoliko se određeni broj silovanih žena
s djecom vrati u domovinu - da će u dogledno vrijeme
započeti sustavno djelovanje koje će tu djecu
odgajati i predstavljati kao "srpsku decu". Ovo
očekivanje može izgledati nerealno ukoliko se nema uvida
u sustavnost okrutnosti koju je provodila srbijanska agresija,
te ukoliko se zanemari podatak da je u srbijanskim logorima u
BiH sustavno silovano više desetaka tisuća žena
(najviše Bošnjakinja muslimanske vjeroispovijesti). Znakovito je što su srbijanski logori za
provođenje masovnih silovanja veoma brzo prestali biti predmet
zanimanja institucija međunarodne zajednice, te ostaje otvoreno
pitanje u kojoj je mjeri tome pridonijela njihova naslijeđena
inertnost iz sličnih situacija u 20. stoljeću, a u kojoj se
mjeri bježi od suočenja s logorima za masovna silovanja zbog
korištenja tih logora i od strane pojedinih pripadnika mirovnih
postrojbi međunarodne zajednice u BiH, uključujući i najviše
časnike. U svakom slučaju, iako je prošlo gotovo
deset godina od njihove pojave, logori za provođenje masovnih
silovanja su ostali bez međunarodnopravne kodifikacije, slično
kao i sabirni (koncentracijski) logori u vrijeme njihova
najpogubnijeg djelovanja. Uz spominjanje ovih logora još je potrebno
naglasiti kako su silovanja žena i muškaraca bila redovita i
brojna pojava kroz povijest ratova i logora, no do kraja 20.
stoljeća nije zabilježeno provođenje organiziranih i sustavnih
silovanja ni u logorima niti izvan njih. MEĐUNARODNO PRAVO I LOGORI
Tek su tijekom 19. stoljeća -
pod utjecajem sve dominantnijeg građanskog svjetonazora -
postupno formulirani i doneseni prvi pravni propisi koji su
imali svrhu regulirati status i postupanje s ratnim
zarobljenicima, a to je istovremeno značilo i prve
pokušaje pravnog normiranja postupanja u logorima. Tako su u drugoj polovici 19.
stoljeća pojedine države donosile prve pisane propise o
pravilima ponašanja u zarobljeništvu, a prvi
pokušaj na međunarodnoj razini učinjen je 1864.
godine u Ženevi, gdje je švicarska vlada sazvala
diplomatsku konferenciju. Na konferenciji je donesena
Konvencija za poboljšanje sudbine ranjenika u vojskama u
ratu, a glede položaja ratnih zarobljenika nije donesena ni
konvencija niti pojedini propisi, nego se ostalo samo na
razmatranjima prijedloga. Stoga se prvom međunarodnom
kodifikacijom koja se odnosila na položaj ratnih zarobljenika
najčešće smatra Briselska deklaracija koja je
prihvaćena 1874. godine od strane 15 europskih država
koje su sudjelovale na Briselskoj konferenciji. Deklaracija se
odnosila na ratne zakone i običaje, te je sadržavala 56
članova koji su bili podijeljeni u 13 dijelova, od kojih
su se dva izravno odnosila na ratne zarobljenike te ranjene i
internirane pripadnike zaraćenih strana. No, iako su sve države potpisale
Završni protokol konferencije koji je uključivao i
nacrt Deklaracije, ona nije nikad stupila na snagu zbog
protivljenja Velike Britanije te skorog zaoštravanja
interesnih i izbijanja oružanih sukoba na jugoistoku Europe.
Međutim, Deklaracija je značajno utjecala na
tadašnje znanstvene i pravne pristupe ratnoj problematici
kao i na donošenje odgovarajućih odredbi u
nacionalnim zakonodavstvima. Briselska je deklaracija bila podloga
i nastanku prvih međunarodnih, Haških konvencija o
ratnom pravu, koje su donesene na Prvoj (1899. g.) i Drugoj
(1907. g.) međunarodnoj konferenciji mira u Haagu.
Konferencije su imale veoma široke nakane; uspostavljanje
međunarodne organizacije, postizanje dogovora o razoružanju
i dogovora o mirnom načinu rješavanja
međunarodnih sporova, te kodificiranje ratnog prava.
Međutim, iako glede prve dvije nakane nije postignut
nikakav rezultat, ipak su glede dvije potonje nakane ostvareni
veliki koraci. Tako su na Prvoj konferenciji
donesene i dvije konvencije (koje su se odnosile na pomorski
rat i zakone i običaje kopnenog rata) i tri deklaracije
o zabrani upotrebe određenih vrsta oružja (bombe iz balona
i drugih zračnih sredstava, te streljiva s otrovnim
plinovima i dum-dum streljiva), a na Drugoj konferenciji
doneseno je čak 13 konvencija, jedna deklaracija i
završni akt. Do početka Prvog svjetskog rata,
najveći dio haških akata ratificiran je od strane 44
države. Na taj način načela
koja se nalaze u Haškim konvencijama do danas
predstavljaju temelj međunarodnog ratnog prava, iako su
pojedina pravila izmijenjena ili su zastarjela, a pojedina
novija oružja ili situacije tada nisu mogle biti
obuhvaćene. Isto je tako na Haškim konferencijama
- u 17 članova Konvencije o zakonima i običajima
u kopnenom ratu - pravno reguliran status i način
postupanja prema ratnim zarobljenicima. Primjerice, pogodovano
je djelovanju humanitarnih organizacija u zarobljeničkim
logorima, određeno je osnivanje ureda za obavijesti o
ratnim zarobljenicima, uvedeno je pravilo o obvezi
plaćanja rada ratnih zarobljenika, o repatrijaciji itd. No, budući su u narednim ratnim
iskustvima, a naročito u Prvom svjetskom ratu
drastično kršene Haške konvencije, u Ženevi je
1929. godine donesena posebna - Ženevska konvencija o ratnim
zarobljenicima koja se osim ratnih zarobljenika kopnenih
oružanih snaga odnosila i na zarobljenike pomorskih i
zrakoplovnih snaga. Konvencija je, između ostalog,
propisala zabranu primjene represije i prisile prema ratnim
zarobljenicima, predviđeno je osnivanje bolnica u
zarobljeničkim logorima, zarobljenici su dobili pravo
podnošenja žalbe vojnim vlastima, propisan je blaži
postupak prema ženama ratnim zarobljenicama, itd.
Međutim, međuljudsko
postupanje u svim vrstama logora i izvan njih od tridesetih
godina do poratnih godina, a naročito tijekom Drugog
svjetskog rata, također je bilo protivno svim
humanističkim načelima i međunarodnom pravu,
te su se 1949. godine donošenjem, Ženevskih konvencija
pokušali formulirati pravni propisi i uspostaviti
mehanizmi koji će učinkovitije zaštititi sve
žrtve oružanih sukoba. Za Ženevske konvencije iz 1949.
godine uglavnom se koristi naziv Ženevske konvencije o
zaštiti žrtava rata (ili Ženevske humanitarne konvencije),
a u širem smislu ovim se terminom označavaju sve
humanitarne konvencije s područja međunarodnog prava
koje su donesene od 1864. do 1949. godine. U Ženevi su 1949. godine potpisane
četiri konvencije -Ženevska konvencija za
poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim
snagama u ratu, Ženevska konvencija za poboljšanje
položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih snaga na
moru,
