|
ZEN.-1241
Medicinski centar za prava čovjeka
I S K A Z
U
Zenici je počela opća hajka na pripadnike HVO 17.04.1993. godine.
Sišao sam u grad s majkom, bratom, suprugom i djecom. Njih sam
smjestio kod rodice od bratove supruge. Ja sam se mislio vratiti u
čardaš, ali je sve bilo blokirano tako da se nisam mogao vratiti.
Pošto sam uvidio situaciju pronašao sam najbolje rješenje da odem
kod majkine kume u Blatušu iza autobusne stanice, mislio sam i
ubjeđen sam bio da me niko nije vidio kad sam došao zorom. Vrlo su
me srdačno prihvatile, poslije mog objašnjenja pristale su da me
kriju.
Drugi dan upadaju 4 MOS-ovaca i pod
prijetnjom oružja ja sam ih zamolio da se obučem i u tom su me
odveli, kao da idem na informativni razgovor. Oni su izveli mene i
uveli me u kombi. Zatim su me odvezli u Muzičku školu kod parka. U
Muzičkoj školi sprovode me u podrum. Tamo zatičem prof. Mašinskog
fakulteta dopredsjednika HVO Zenica, N.N. i pripadnika HVO K.K. Taj
dan nisam ispitivan tako da sam mogao krunicu i ostala lična
dokumenta i sve što je ličilo na šahovnicu da uništim (to su osobni
dokumenti). Krunicu sam sakrio. Drugi dan (noć) izvode K.K., nakon
10-20 minuta ga vračaju, sav je bio krvav. Odmah smo ga pitali što
su mu radili, a on je rekao: “Samo su me izveli i udarali po glavi i
cijelom tijelu drvenom palicom (drškom od lopate). Tu noć izvode ga
ponovo ali su ga zadržali 2-3 sata, ali je bio mokar od znoja. Na
naša pitanja od čega je mokar; rekao je da je kopao grob za sebe i
nisu mu dali da odmori cijelo vrijeme. Ja sam pomislio da me žele
preplašiti ako i mene izvedu da bi mogao pričati. što se tiče. N.N.
vrlo je bio preplašen šta će se desiti s njegovom porodicom i sa
njim. Iste noći su i njega izvodili i nisu ga tukli, bio je dan -
dva i odveden je u nepoznatom pravcu i do dan danas ne znam gdje se
nalazi.
Mene su izveli i uzeli mi lične
podatke, kao i podatke moje familije, ime djece, žene, komplet uže
familije. Tu noć me više nisu ispitivali, ta tri dana ništa mi nisu
dali da jedem, ono što smo dobivali kruha stavljali smo u jednu
vreću. Ispitivanja su već počela sutradan naveće od 24 - 06 sati
ujutro. Izveli su me na treći kat gdje je kancelarija njihove
policijske postaje. Svako postavljeno pitanje bila je i direktna
optužba po mene, koliko sam dovezao oružja, gdje si ga ostavio. Ja
sam rekao da nemam nikakve veze sa nabavkom oružja. Nakon što su mi
postavili još bezbroj pitanja konstatacija na koje je bilo
bespredmetno bilo što reći, jer su oni pitali i odgovarali optužbom
o stvarima koje nisu imale nikakve veze sa mnom, te bi se u neko
vrijeme njihovo “ispitivanje” i završilo. Oslovljavali su me
isključivo “Ustašo”. Vratili su me ponovo u podrum da bi me u toku
noći ponovo izveli. Pri tom izvođenju počeli su me odmah tući, od
samog izlaska iz podruma i tukli me do trećeg kata (nogama i
policijskom palicom). Tukli su me muslimanski policajci:
1. OSMANOVIĆ SMAJO
2. OSMANOVIĆ SEJDO
Ta su dvojica brača. Uveli su
me u jednu prostoriju i natjerali me da sjednem na fotelju tako da
mi leđa budu nezaštićena. Policajci su mi bili s lijeve i desne
strane,a predamnom je bio ISIĆ JASMIN prosvjetni radnik iz
Busovaće.Optužili su me da sam krivotvorio dokumente i lažno se
predstavio. Rekao sam da to nije istina jer imaju moju putovnicu, a
da moj identitet mogu provjeriti kod mojih roditelja i susjeda. Oni
su bili nezadovoljni mojim odgovorom pa me je ISIĆ JASMIN počeo
šamarati, a policajci su me po leđima tukli šakama i nogama. Potom
su me optužili da sam sa V.V. koja je tehnolog za ispitivanje voda,
a u čijem stanu su me uhapsili, zasigurno trebao i pripremao
trovanje vode kako bi otrovao VII muslimansku na Bilmištu. Kada sam
to zanijekao uslijedile su nove batine i nisu me više ispitivali.
Ispitivanje i batinanje je trajalo uobičajenih 30-tak minuta. Nakon
toga su me poveli u podrum tukući me pri tom drvenom drškom od
lopate. Tukli su me po cijelom tijelu jer sam pokušao zaštititi
glavu, a udarci su me svaki put oborili na stubištu, gdje sam se
dodatno izrazbijao. U podrumu su se već nalazili:
1. Š. F.RANJO
2. Š. A., pripadnici HVO, i 5 policajaca HVO:
1. J. D.
2. G. D.
3. G. D.
4. Š. M.
5. T. Z.
Sa njihovim dolaskom povećale su se do tad uobičajene porcije
batinanja. Nakon jednog vremena te iste noći ponovno su me izveli uz
batine na treći kat. U sobi je bio ISIĆ JASMIN koji me optuživao
ponovno za pokušaj trovanja vode, za moje navodno obučavanje u
Hrvatskoj, što sam ja sve nijekao jer nije bila istina. Također me
je pitao tko su moji vanjski suradnici. Nakon što sam rekao da nisam
imao nikakve suradnike on mi je zaprijetio da će me predati
Mudžahedinima, da ne može slušati moje laži i vratio me u podrum bez
batina.
Hranu smo dobivali vrlo rijetko -
jedan dan bi je dobili, drugi dan ne bi. No, međutim od silnih
batina nismo mogli ni to malo hrane što smo dobijali da jedemo, pa
smo kruh odlagali u jednu vreću. Kasnije kad su batinanja bila nešto
manja jeli smo i taj ustajali kruh jer drugog nije bilo. Naročit
problem svima bilo je vršenje nužde. U podrumu je bila samo jedna
kanta od oko 3-5 litara u kojoj smo obavljali nuždu. Kako nas je
ponekad u prostoriji bilo i do 20 to su se urin i fekalije
prelijevali preko te posude šireći nesnosan zadah u prostoriji, u
kojoj inače nije bilo niti svjetla niti zraka. Podrum je bio do te
mjere vlažan da bi zidovi bili mokri. Prozore smo morali držati
zatvorene, jer bi vojnici pri povratku s ratišta (Muslimani) vrlo
često kroz taj prostor znali zapucati, nakon što je jedan od
zatočenika A.A. pokušao straži skrenuti pozornost od otvorenog
prozora. Stražar DIZDAREVIĆ VEHID iz Vrselja kod Poljska je obećao
da će on to srediti. No, međutim za desetak minuta došli su po A.A.
i predali ga Muslimanima zatočenim u susjednoj prostoriji, zatočenim
zbog odbijanja odlaska na ratište, da ga isprebijaju što su oni
izuzetno “savjesno” i napravili. Kad su A.A. dovukli u našu
prostoriju zadali su nam pred našim očima preko 100 udaraca drvenom
palicom, dok je A.A. bespomoćno ležao na tlu. Jedan od onih koji su
ga tukli fotografirao ga je.
Vršenje nužde je bio naročit problem po mene s
obzirom da imam trajni infekciju uretera, što podrazumijeva često i
bolno mokrenje. Od posljedica batinanja 5 danaza redom mokrio sam
krv. Izbjegavao sam koliko god sam mogao piti vodu i jesti hranu
kako bi što rijeđe morao vršiti nuždu. Dodatni problem je bio što se
za hranu i vodu i vršenje nužde uvijek moralo obratiti stražarima,
što je njima bio dodatni povod za nova batinanja. S obzirom na
prirodu moje bolesti tjelesna higijena je nešto što je čini
snošljivom, no međutim 75 dana nisam se niti presvukao, niti okupao.
Moji “isljednici” su znali za to jer su imali uvid u moju medicinsku
dokumentaciju. Tražio sam da me pregledaju liječnici, no tom mom
zahtjevu nikad nije bilo udovoljeno.
Spavali smo na drvenim paletama s obzirom
na veliki pritok Hrvata zatočenika kroz ovu prostoriju. Vrlo često
nije bilo dovoljno mjesta na tim paletama, pa su ljudi na paletama
spavali na smjenu, jer je pod bio betonski i vrlo vlažan.
Ispitivanje se vršilo isključivo noću čime
su nam razbili potpuno bioritam, pa je boravak u ovim prostorijama i
u ovim okolnostima bivao psihički sve neizdržljiviji. Kako bi
zatomili krike ljude koji su bivali mučeni, na razglas su puštali
nesnošljivo bučnu “Arapsku muziku”. Naročit metod mučenja bilo je
učenje arapskih pjesama i molitava.
Moje isljednike naročito je
mučilo to što ja nisam poznavao velik broj ljudi, niti su ljudi
previše poznavali mene jer sam u Zenicu poradi zaposlenja pristigao
u srpnju 1991. godine, pa je njih to navodilo na zaključak da sam ja
neka misteriozna osoba s misterioznim zadacima, ili im je takvo
izmišljanje bila zgodna prilika za sve torture koje su vršili nad
mnom. U jednom momentu ISIĆ JASMIN nakon što me je oborio i nogama
mi skočio na prsa rekao je da mu je dosta mojih laži i da za mene
ima “domaći zadatak” o čijem rješenju će zavisiti moj život. Dao mi
je papir na kojem je bilo ispisano 10 pitanja u kojima oni traže
odgovore na ista već postavljena pitanja. Naprimjer, tko su mi moji
prvi suradnici među Hrvatima, koje sam Muslimane iz vojnih i
policijskih struktura zavrbovao za svoje suradnike, da li poznajem
ove ili one ljude, da li sam išao na obuku u Hrvatsku i gdje mi se
nalazi brat. Postavljena pitanja su kod mene izazivala brojne
dileme, jer sam znao da će moji stvarni ili izmišljeni odgovori
prouzročiti određene posljedice po mene ili po druge Hrvate. Kako na
većinu upita u istinu nisam znao odgovore a po dosadašnjem
ispitivanju bilo mi je jasno da u to neću moći uvjeriti moje
isljednike, te sam bio prinuđen se konzultirati sa ostalim zatočenim
Hrvatima. Uz njihovu pomoć složio sam odgovore gdje su se spominjala
i određena imena, ali u glavnom ljudi koji su bili već ubijeni ili
su već na teritoriju pod kontrolom HVO. Također sam im odgovorio da
mi se brat nalazi ili u Vitezu ili u Busovaći.
Nakon što sam im predao papir s
odgovorima više me nisu ispitivali ni odvodili. Tako je prošlo mojih
prvih 10-tak dana. U naredna 2-3 dana nisu me više ispitivali ali si
jednog dana ispraznili kompletnu prostoriju od hrvatskih zatočenika
koje su odveli u meni nepoznatom pravcu. Ostali smo ja i P.P. po
nacionalnosti Srbin i punac od Z.Z.
Crtež - Miroslav Acić
U vremenu mog boravka u
Muzičkoj školi u prostoriji u kojoj sam se ja nalazio (bile su još
tri prostorije u Muzičkoj školi gdje su naši ljudi bili zatvoreni)
prodefiliralo je što ja znam oko 47 Hrvata, s različitim vremenom
boravka u toj prostoriji. Također je bio i različit tretman ljudi -
nikome nije bilo ni malo lako, ali nekima je bilo stravično teško.
Sjećam se jednog krhkog mladića kojem ne znam ime, uvukli smrvljena
u prostoriju, nastavili su ga tući i pred nama do te mjere da se je
raspala “zastavina” automatska puška raspala od siline kojom su ga
tukli. Naročito se po okrutnosti isticaojedan stražar koji je nosio
naočale, imao je falično oko (vjerojatno je bio ranjen ili tako
nešto). Nakon što su prosudili da taj mladić ne može ostati živ
iznijeli su ga i više ne znam ništa o njegovoj sudbini. Znam samo da
je taj siroti mladić iz hrvatskog naselja Brist. Naročito teško bili
su tuženi A.A., ugledni civil iz Vjetrenica, S.S. pripadnik HVO,
B.B. sa svojim sinom. Kad su bila batinanja pred nama mi smo
nastojali da ničim ne izazovemo svoje mučitelje. Jedne prilike su me
izveli pred zgradu gdje je bila raka koju je iskopao K.K. i rekli su
mi da je to moj grob, u koliko ne budem dovoljno kooperativan. Z.Z.,
kojeg su strašno puno tukli, jedne prilike je stražar pitao da li bi
mu bilo žao da ga zakolje, na što je MANDIĆ koji je već bio sav
izgubljen od silnih batina, rekao da ne bi. Stražar mu je potom
velikim vojničkim “Bowie” nožom odsjekao okovratnik na košulji, koja
je i onako sva krvava i poderana, a potom ga zarezao tim istim nožem
po vratu.
5. lipnja 1993. godine svi zatočenici
odvedeni su u meni nepoznatom pravcu, osim mene i D.D. Isti dan su
mene i D.D. odveli u potkrovlje Muzičke škole u prostoriji dimenzije
2 x 2 metra u kojoj je bila neka užasno prljava spužva i jedan deka
za nas dvojicu, nismo imali posude za nuždu, niti bilo svjetlosti.
Ponekad su nam znali donijeti i hranu. U susjednoj prostoriji oni su
obavljali muslimanske vjerske obrede. U tih tjedan dana koliko smo u
potkrovlju bili zatočeni, ja sam u par navrata išao čistiti njihove
WC-e i u tim prilikama sreo sam i nekoliko “ARAPSKIH DRŽAVLJANA”
koji su bili u civilu. Svi su od reda nosili brade i komunicirali na
arapskom, a i sve radnje i kompletan dnevni ritam održavao se i bio
je “arapskim”. Na vratima sobe u kojoj su obavljali molitvu pisalo
je flomasterom napisano na latiničnom pismom “HEZBOLAH”. Na tom
istom papiru na vratima bilo je napisano još nešto na arapskim
pismom. U samoj molitvenoj prostoriji na zidovima se nalazilo dosta
fotografija sa arapskim molitvenim motivima. Moram pripomenuti da su
svi zatvorenici po dolasku u Muzičku školu bili temeljito
opljačkani, a uzeli su nam čak i cipele pa i donji već, tako da je
većina hrvatskih zatočenika bila bosa.
Htio bi svakako spomenuti neke
momente vezane uz rad međunarodnih humanitarnih organa. Negdje po
20-tom danu mog boravka u Muzičkoj školi u jednom trenutku stražari
su ispraznili naše prostorije, što je i do tada bila praksa smo što
ja nisam znao smisao. Radilo se o tome da su najavljeni Evropski
promatrači TIBO (Thibean) koji je Francuz i sa njim je bila
prevoditeljica koja se meni predstavila kao SLAVICA, što je mene
navelo na zaključak da je riječ o Hrvatici, pa sam se odvažio
odgovoriti o stravičnim torturama kojima su izloženi Hrvati zatočeni
u Muzičkoj školi. Kasnije sam zaključio da je moja procjena bila
pogrešna, jer sam doznao da je prevoditeljica Muslimanka po imenu
Senada. Ta prevoditeljica je bila visoka 1.60 cm. sa kratkom crnom
kosom sa razdiobom, tamnije puti. Pravo ime od ove prevoditeljice
koja se lažno predstavila saznao sam od jedne svoje prijateljice
kojoj je ta SENADA i donijela vijest o mjestu na kojem sam zatočen.
Moj navod o podvali muslimanske prevoditeljice moguće je u Evropskoj
promatračkoj misije s obzirom da se taj posjet dogodio točno 20-tog
dana po mom uhićenju.
Uhićen sam 19.04.1993. godine. Nakon što
sam gospodinu Tibou prezentirao sve jade hrvatskih zatočenika on mi
je uzvratio: “Nije to ništa što vaši rade Muslimanima” i po toj
njegovoj reakciji shvatio sam da on nije došao kao netko tko će mi
pomoći. Kad sam se vratio u našu prostoriju tamo su već bili i
ostali zatočenici, doada sklonjeni od Evropskih promatrača. Kada su
doznali da sam razgovarao sa gospodinom Tibom bili su vidno
deprimirani, jer oni su bili sklonjeni i nisu imali prilike
razgovarati, pa su dakle bili sigurni da oni kao zatočenici nisu
registrirani ni od kakve međunarodne organizacije, pa su im samim
time i šanse za preživljavanje znatno manje. Istog dana dobio sam
ponajveće batine od kad sam bio zatočen u školi. Napominjem da su to
bile prve batine nakon možda 10-tak dana ničim izazvane i bez
ikakvog ispitivanja koje je uobičajeno prethodilo batinanju. Također
napominjem da nitko od drugih zatvorenika nije dobio batina, a mene
su stražari neposredno prije razgovora sa gospodinom Tibeom
upozorili da će me ubiti u koliko budem govorio išta o stvarnom
stanju u školi. Sve to ukazuje da je prevoditeljica SENADA
Muslimanka, na tom razgovoru sa mnom sve ove stvari protivno
međunarodno humanitarnom pravu prenijela mojim muslimanskim
mučiteljima. Nažalost, isto iskustvo s muslimanskim prevodiocima
imali su kasnije i drugi brojni hrvatski zatočenici.
Ponovo se vraćam na kronologiju
zatočeničkih događanja. 13. lipnja 1993. godine napokon su nas
oslobodili zatočeništva iz potkrovlja i prebacili nas u jednu garažu
u Tetovu. Ta garaža je bila prepuna smeća i ja sam pretpostavljao da
će nas vjerojatno ubiti. Međutim, u toku dana dolazili su nam
mještani upućujući nam razne pogrde i prijeteći da će nas ubiti.
Neshvatljiva mi je količina mržnje koju su tom priliko iskazivali.
Na večer su nam priopćili da nas odvode u KP dom. Kad smo došli u KP
dom odveli su me u samicu. Krevet je bio na zidu a mogao sam se
pokriti jednom dekom, danju sam smio sjediti i hodati, a na krevetu
sam mogao biti jedino noću zbog silnih bolova izazvanih uretrom.
Noću najčešće spavao bih kad bi mi to bolovi dopuštavali. U prvih 8
dana nisam dobio kruha. Dva puta dnevno donosili bi mi kašu u kojoj
je plivalo neko zrno graha ili riže. Svi su se ponašali kao da ne
postojim. S obzirom da mi je brat u ovom istom KP domu radio kao
stražar 15 godina i sa ljudima koji su između ostalog istraživali i
pred mojom ćelijom, a neke od njih sam i sam poznavao pokušao sam
nekako stupiti sa njime u kontakt ne bi li izmolio makar kupanje,
brijanje, ili da mi prenese informaciju majci. BILIĆ EDINA
nadzornika straže molio sam da dojavi majci gdje sam. Rekao mi je da
za mene ne može i ne smije ništa učiniti, jer za mene nitko ne smije
i ne znati. AHMIĆ SIRAĐA poznanika iz Lokvina molio sam da mi
omogući da se makar u hladnoj vodi operem. Odveo me je do jednog
korita i dao mi sapun i hladne vode. Na tjemenu glave mi se uhvatila
tjemenjača pola centimetra i nikako to hladnom vodom nisam uspijevao
istrljati, a slično je bilo i po cijelom tijelu. Tom prilikom otpalo
mi je užasno puno kose, što me je dodatno ojadilo i deprimiralo.
Nakon toga AHMIĆ SIRAĐ se više nije pojavljivao u mojoj blizini, a
tako su micani i svi drugi koji su mi učinili i najbezazleniju
uslugu. Ovo kupanje je inače moje prvo kupanje nakon 75 dana. Užasna
depresija silila me ja da od kreveta naoštrim poklopac od konzerve i
počeo sam se pripremati za samoubojstvo rezanjem žila. Po dolasku u
KP dom Zenica i po ulasku u samicu upozoren sam da ne smijem
koristiti prozor na ćeliji, jer ću u suprotnom biti kažnjen
batinama. Kako sam cijelo vrijeme svog boravka čuo glasove kroz taj
prozor i kako sam vidio da još dugo neću moći podnijeti ovakovo
stanje, to sam bez obzira na moguću cijenu odlučio potražiti slamku
spasa na tom prozoru. Prilikom šetnje zatvorenika po krugu kroz taj
prozor prepoznao sam H.H. jednog od zapovjednika HVO, te sam pokušao
stupiti u kontakt sa njim. To je bilo vrlo teško jer sam ja bio
zarastao u bradu i imao vrlo dugu kosu, osim na dijelovima gdje mi
upramenovima nije opala. Uz to mogao sam ga sa prozora vidjeti u
vrlo kratkom dijelu zatvoreničkog kruga. Naša komunikacija usprkos
prijetnjama stržara za koje mi je već bilo sasvim svejedno potrajala
je nekoliko dana dok mu nisam objasnio tko sam i kakvoj sam
poziciji. Valja pomenuti da sam kao pripadnik HVO- bio smješten u
civilnom dijelu zatvora i to samo kao broj, tako da me u eventualnim
posjetama vojničkom dijelu zatvora međunarodne organizacije nisu
mogle registrirati.
Već spominjani susjed Musliman BILIĆ EDIN je ipak otišao do moje
majke, obavjestio je o mome stanju i ishodio meni nužne lijekove i
sedative i majčinu posjetu. Kad mi je majka došla s obzirom na moje
psihičko i fizičko stanje te na zapušten izgled nije me uopće mogla
prepoznati. Koliko god mi je bilo drago vidjeti majku, toliko je to
i istodobno bilo teško, jer sam vidio koliko je i ona pri tom
stradala, a uz to u meni se pobudila nada koja me je činila sve
nestrpljivijim i svakim danom sve teže sam podnosio boravak u
samici. Mišići su mi već atrofirali, a prilikom jednog pokušaja da
H.H. dadem do znanja da sam živ, u ćeliju je upao stražar KARAMIJA
VEHID iz Kaknja, oborio me za zid i teško nanio ozljede po glavi.
Istodobno zbog problema sa ureterom pogoršalo mi se opće zdravstveno
stanje, otpočela je neizdržljiva bol u nogama, leđima, a odrazilo se
to i na srce. Moja agonija dokinuta je 05.rujna 1993. godine kada
sam bio razmjenjen. Pošto nisam mogao hodati, brat me je uz pomoć
sumještana u Busovaču donio na rukama. Za kraj ovog iskaza pobrajat
ću po sjećanju imena Hrvata koji su prošli muke slične mojima, ali i
imena mučitelja Muslimana koje sam prepoznao i kojih se sjećam;
Popis Hrvata koje sam
sretao u zatočeništvu (a kojih se sjećam):
1. Prof. I. B.
2. I.V.
3. Š.F.
4. Š.A.
5. V.A.
6. R.K.
7. R.M.
8. otac R.M.
9. brat R.M.
10.dvojica rođaka od ovih R.-a
11.Z.R., pok. otac R.M.
12.Š.M.
13.G.D.
14 G.D.
15.T.Z.
16.J. D.
17.Č.N. (srbin)
18.B. I.
19.B. J.
20.B. I.
21.P. J.
22.S.H.
23.Č. K.
24.V. A.
25.M.A.
26.L.P.
27.otac L. P.
28.J. J. (mlađi)
29.J. F.
30.G.B. (Srbin)
Muslimani koji su odgovorni za smrt mnogih Hrvata u okrugu
Zenice:
1. ISIĆ JASMIN
2. PIJANIĆ MENSUR
3. PERENDA BESIM ([ukrija)
4. TALIĆ NESIB
5. DIZDAREVIĆ VEHID
6. AVDIĆ FARUK
7. PAŠANOVIĆ HAJDAR
8. KARALIĆ JUSUF
9. DELABIĆ NA[ID
10.OSMANOVIĆ SMAJO
11.SARAJLIĆ SAHUDIN
12.KARALIĆ FUAD
13.DRAGILOVIĆ NESIB
14.ĐULAN HAJRUDIN
15.OSMANOVIĆ SEJDO
16.Efendija EMIR Mahmutefendija KARALIĆ glavni za ove ekstreme
17.ŠETA JUSUF (upravnik doma ispred 7 muslim.)
18.PATKOVIĆ ŠERIF
Iskaz dajem dobrovoljno i potpisom svojim svjedočim autentičnost i
povjerljivost na svakoj stranici.
Zatvor Zenica (potvrđen od UN i
ICRC)
Muzička škola (potvrđen od UN i ICRC)
Stadion Bila
Rudnik
Tvornica
Bolnica
Škola
Vojni Zatvor
|
