HRVATSKO DRUŠTVO LOGORAŠA
SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA

VUKOVAR-VELEPROMET
45°20˘9˛Sjeverne zemljopisne širine
19°0˘14˛ Istočne zemljopisne duzine
 

Objekti Veleprometa - Vukovar

        Smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Koncentracioni logor VELEPROMET skladišni je prostor istoimenog poduzeća. Sastoji se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada tako su se punili objekti Veleprometa. Sa nesrbima od 18.11.do 20.11.1991. u tom konc. logoru je zatočeno cca 10000 ljudi, žena i djece. Neki su bili par dana, a neki više mjeseci. Cijeli kompleks Veleprometa je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu dok je s prednje strane kapija i zidana ograda. S vanjske strane ograde su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO. četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i gubi im se svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucanja, kako pojedinačna tako i rafalna. U ovome je konc.logoru vladao strah, jeza, smrt.
         U jednoj limenci smješteno je više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega, pod od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se više nije vraćao natrag. Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajonetima. Krvnici su to komentirali ovako:

« Kad vas ne možemo klati , bar vam možemo malo krv pustiti.»
U ovom konc.logoru je cca 800 zatočenika, a nestalo je cca 1200.
Logor je otvoren polovinom 9. mjeseca 1991., a zatvoren u 3. mjesecu 1992.
Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

          Padom Vukovara prvo nas odvode na Drvenu pijacu, gdje su svi «naši» Srbi na čelu sa Vladom Kovačevićem-Fljatom. Kako su pojedince tukli i odvodili u pekaru Đorđa Rajšića nismo vidjeli da je itko od njih izašao van iz dvorišta pekare, a dobro smo vidjeli kako je iz dvorišta pekare tekla krv. Nakon dva sata došli su autobusi i odveli nas u Velepromet. U Veleprometu su odvojili žene od muškaraca. Ja sam sa 70 ljudi odveden u hangar broj 4. Kod hangara broj 4 došao je jedan oficir i pitao kako se tko zove i provjeravao u svojoj knjizi , kad je došao do mene pitao me je kako se zovem, upisao ime i prezime u knjigu i rekao «Preradovićeva 4», što sam ja samo mogao potvrditi, na što mi je rekao da izađem iz stroja van u stranu. Isto je bilo sa ocem i dva sina po prezimenu Živković, te nas uvode u hangar broj 4, a ostali odlaze u druge hangare. Tu sam našao Čakalić Emila, Salaja, zatim stari Đuro Menges, mladi Častek, Mato Šaban, Mirko Kovačić-Keve, drugih se ne mogu ni sjetiti. Bilo nas je tu oko 60 zatočenika. Maltretirali su nas, prozivali, izvodili van. Tad su se čuli tupi udarci, jauci, pojedinačni i rafalni hici. Tko je izašao van nije se više vratio. One koji su zatočenike odvodili nismo mogli prepoznati jer su su imali maskirnu kapu preko lica , a u ruci bateriju reflektoricu. Potom su nam donijeli Bibliju da čitamo posmrtne molitve pri svijeći. Dovodili su poslije još ljudi tako da je hangar bio dupke pun.
           U neko doba noći došli su vojnici s uzvicima «izlazi, izlazi brzo» utovarili su nas u autobuse i krenuli smo u smjeru Negoslavaca. Kod ulaska u autobuse ponovno su nas popisivali. Kad je došao do mene rekao sam mu ime i prezime našto me je pitao da li je moja kćerka medicinska sestra. Rekao sam da mi je to snaja, te da imam sina, unuku i unuka. Tada me je pitao kako se zove sin. Rekao sam Tomislav, a on kaže da je on dobar snajperista. Ja sam na to rekao da ne znam ni gdje je ni što je, na što mi je rekao da ne lažem da ne znam jer tamo gdje idemo sve znaju pa mi je bolje da sve kažem. U autobusu su nas tukli ne birajući ni mjesto ni način. Tukli su me po rukama, nogama, glavi, skoro sam izgubio svijest. U autobus su ulazili vojnici, oficiri, četnici i tukli sve odreda, mlađe, starije ne birajući, svi smo mi za njih bili Ustaše.
U neko doba noći dolazimo u Sremsku Mitrovicu i tamo sam dobio batina zbog cipela. Tukli su nas pendrecima, kundacima, palicama i čizmama i nije mi jasno kako smo mogli sve to izdržati. Tako je bilo sve do popodneva kada smo krenuli dalje autobusima, nismo znali kamo. Došli smo tako do nekakvog poljoprivrednog dobra,za koje tada nismo znali da se zove Stajićevo. Izlazeći iz autobusa morali smo proći kroz špalir policajaca.

Srpski vojnici na straži ispred hangara

            Poznata imena mučitelja u logoru