HRVATSKO DRUŠTVO LOGORAŠA
SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA

        I S K A Z

           Uhvatili su me baš četnici iz Srbije, odnosno predali smo se u "Komerc"-u Borovo Naselje. Predali smo oružje, popisivali su nas u neke svoje evidencijske liste, nitko od predstavnika Međunarodnog crvenog križa nije bio prisutan.
           Na Trpinjskoj cesti (Đorđe Vojnović) tražili su mene iz kamiona - išli su Srbi i svatko je tražio nekoga, vikao nečije ime. Netko je zvao mene, ja se nisam htio javiti, zavukao sam se ispod jednog ranjenika dok su oni podizali ceradu, svijetlili lampama unutra, jer je bio mrak. Tako se dešavalo i u "Komerc"-u. Jednostavno su Srbi tražili poznate koji su im se možda nešto zamjerili prije rata i odvodili, sređivali zaostale račune.
          Prvi izlaz iz kamiona, gdje su nas počeli odvajati, bio je u Dalju. STEVIĆ MARKO (1965) - Srbin čak me nije prepoznao kakav sam bio od batina, nego tek kada su prozvali moje ime. Ranije smo se družili, sada me nije htio poznati. Čuo sam da je izrekao moj nadimak. Tu sam vođen, navodno na ubijanje. Mrak je, oni me nekuda vode, bili su to valjda "beli orlovi", "šešeljevci", "arkanovci". Ponašali su se kao lešinari, čim spaze nekog ranjenoga, osjetljivog na bilo koji način, sjate se na njega kao lešinari.
          Tu u Dalju, pokušali su mi sjeći uho, sám sam bio odveden prema Dunavu, držala me ta njihova trojka. Dvojica su repetirala, a dvojica uzela noževe, jedan od njih prišao mi s leđa da će mi odsjeći uho, ubo me u desnu stranu. Nisam bio svjestan što se događa, dok me nisu okrenuli prema sebi. Kad su me okrenuli, jedan odmah pušku u usta. Bile su tu dvije trojke, uglavnom pijani. Jedan je htio vidjeti s koje strane ustaša ima srce. Počeo me parati po prsima. Pitao me onda koliko sam ja srca izvadio. U tom trenutku nisam znao što bi rekao. Razrezao me po desnoj strani prsa, mehanički sam rukom uhvatio nož i tako rasjekao i ruku. Tad su me počeli udarati nogama, rukama, puškama, sa prijetnjom da će me rasjeći, razrezati i baciti u Dunav.
          U jednom trenutku naišla je vojna policija JNA. Izašli su sa automatima prema četnicima i oni su se povukli, a mene su policajci poveli sa sobom. Par sati su me ispitivali, tražili pojedine ljude, pitali za njih, korektno su se ponašali prema meni. Nakon ispitivanja odvezli su me u nekakav podrum. Ta noć prošla je u očekivanju jutra, pokušao sam tim mladim policajcima objasniti što se događalo u Vukovaru, jer ih je to zanimalo, a očito su i imali krive informacije o svemu. Kasnije su tu dolazili neki četnici i tražili NIKOLAŠEVIĆ MIRKA koji je odveden navodno kod ARKANA. Kasnije je bio sa mnom u Mitrovici.
          Idućeg dana vođen sam prema Bogojevu. U međuvremenu, čim bi se vojska maknula, znali su doći četnici, izvuku me van i tuku me dok opet ne dođe vojska. U Bogojevu je odmah uslijedilo ispitivanje i to na nekakvoj farmi krava. Tu su došli vojnici po mene, odveli me iz štale do nekog kanala, stavili na rub i rekli da skočim u kanal, stajali su sa uperenim oružjem u mene, imali su automat i puškomitraljez.
Naišao je neki pukovnik, nije mi bilo jasno što on tu radi, ali uglavnom me je spasio, jer ih je pitao što ja tu radim u kanalu na ispitivanju. Šutnuo je nogom njihov mitraljez i počeo ih psovati gdje su bili kada se napadalo na Vukovar, sada su došli kada smo se mi predali. Dao mi je ruku, izvukao me iz te rupe i sa mnom u autobus koji je bio na farmi. U autobusu sam sjedio prvi do vozača, imao sam dugu kosu, valjda sam im bio upečatljiv i ti su mi rezervisti - stražari, jedan iz Zaječara i drugi iz Valjeva, uzeli kliješta i izvadili mi dva zuba, dva su mi polomili.
            Mučili su nas sve redom, tako sve do Staićeva, tukli pendrecima. U Staićevu je za mene njihov doček sa pendrecima bio sitnica. Tu je već bila velika grupa Vukovaraca, vidio sam i svog oca, ali me on nije prepoznao.
            Nakon par dana, kada se situacija malo stišala, pokušao sam stupiti u kontakt sa ocem, iako je i to bilo jako rizično, što sam i uspio uz pomoć jednog stražara.
            Od stražara sjećam se "TAJČI", kojega smo mi tako nazvali, jer nas je tjerao da pjevamo sve pjesme od Tajči, bili su tu: "RAMBO", MAĐAR"- ali to smo im mi dali nadimke. U početku su ulazili u štalu sa kerovima, tukli nas. Tu smo ležali na betonu, ako je tko našao balege bilo je dobro. Svaki dan, noću, danju, dobivali smo uredno batine. Stražar uđe noću uglavnom pijan i izvede van tko mu se svidi. KAMERLA IVAN podlegao je batinama u Staićevu.
            Sa dolaskom zime, odnosno 24.12.91. premjestili su nas neke za Niš, a neke za Mitrovicu. Ja sam prebačen u Mitrovicu. Tu su skupa sa nama došli stražari iz Staićeva.
             U Mitrovici je rjeđe bilo batinanje u sobi u odnosu na Staićevo, ali se išlo na ispitivanje. Tu u Mitrovicu dolazio je ĐORĐE VOJNOVIĆ - moj susjed iz Vukovara koji je mene optužio da sam protjerao njegovu obitelj iz Vukovara. Ispitivao me i za neke Srbe koji su ostali s nama u Vukovaru sve do pada. Pored mene on je prozvao još dvojicu MARUŠIĆ JURU i LEVENTIĆ ŽELJKA. Nudio je oficiru MEDIĆU za svakoga od nas po 10000 DEM da nas ovaj da njima da nas vodi u Dalj i da nam oni tamo sude. Međutim MEDIĆ to nije dozvolio nego nas je poslao na Vojni sud u Beograd. Teretili su me za genocid i prisilili da potpišem optužnice. Bilo je to u 3. mjesecu 1992. godine, a u vojni zatvor u Beograd otišao sam krajem 6. mjeseca.
            Što se tiče boravka u Beogradu najteže je bilo izdržati psihološku torturu. Pošto je bilo nas više optuženih, meni je trebalo biti suđeno tek u zadnjoj grupi. Međutim ja suđenju nisam prisustvovao, jer je prije toga došlo do razmjene. Bilo je grozno svaki dan očekivati hoće li doći do suđenja, tko će doći iz Vukovara i optuživati me i kakve će laži sve izreći.
             Ipak prije nego se to dogodilo došlo je do razmjene. U Nemetinu sam vidio jednog "prijatelja" SIMIĆA u uniformi milicije "krajine".
             Sam put od Beograda do Nemetina bio je na samom rubu smrti. Stajali smo po selima u Baranji, a civili su nam ulazili u autobus i tukli, psovali, a UNPROFOR je samo sve gledao. Konačno smo ipak taj dan 14.08.92. dočekali i sretno prešli u Hrvatsku.

Potpisom potvrđujem autentičnost iskaza.
U Zagrebu, 09.05.1995.