|
STARA GRADIŠKA
45°9˘9˛Sjeverne zemljopisne širine
17°14˘37˛ Istočne zemljopisne duzineZATVOR (potvrđeno od Vlade SAD,
ICRC i Helsinki Watch)
Zatvor se nalazio na tada
okupiranom Hrvatskom području. Zatočenici su dovođeni u zatvor od
listopada 1991 pa sve do srpnja 1993. Logorom su upravljali vojnici
JNA i "Četnici sa kokardama", članovi TO Plitvice, SAO milicija i
Beli orlovi. Zatočenici svjedoče kako su 30.11.1991. Četnici rekli
kako od sada logorom upravlja JNA. Zatočenici su u najvećem broju
bili hrvatske nacionalnosti. Dovođeni iz logora Bučje, Slunja,
logora u Okučanima, logora Grđevica, Ključa i drugih mjesta. Mnogi
su nakon nekog vremena ponovno vraćani u logore iz kojih su došli
ili u bolnicu u Okučanima. U prosincu 1991, 20 žena dovedenih iz
logora Bučje, srbi su razmijenili za svoje zarobljene vojnike. U
siječnju 1992 godine 100 zatočenika je razmijenjeno u Pakracu. U
lipnju 1992 , 400 muškaraca je odvedeno u logor Manjača. Isto tako,
u lipnju 1992 je 24 zatočenika iz Knina prebačeno u St. Gradišku.
Zatvor se nalazi u centru
St. Gradiške i podijeljen je u dva krila. Zatočenici su smješteni u
ćelije 5 x 6 metara , po 50 u jednu. Spavali su na golom betonu. U
manjoj ćeliji 18 m˛ bilo je 60 muškaraca. Spavali su na smjene jer
nije bilo mjesta. Zatočenici su redovito odvođeni na "ispitivanja" i
mučeni. Najbrutalniji su bili Beli orlovi. Mučeni su strujom i
vodom. Bacali bi zatočenike na mokri pod ili u vodu i puštali
struju. Zatočeni liječnik svjedoči kako je u periodu od 9.12.1991 do
6.2.1992. pregledao 635 zatočenika.
Na 24 zatočenika je išla kila kruha. Dobivali su i malo vode ali su
se bojali tražiti više. Bilo kakve zahtjeve, čuvari su smatrali
pobunom nakon koje su zatočenici bili brutalno kažnjavani.
|
|
LOGOR U STAROJ GRADIŠKI PRUŽANJE LIJEČNIČKE
POMOĆI ZATVORENICIMA U LOGORSKIM UVJETIMA
Već drugog dana po
dolasku u logor ponovo su počela ispitivanja. Ovaj put uglavnom bez
batina. Ispitivanja su obavljali istražitelji u vojnim uniformama,
kapetani, majori, pukovnici. Čuvari su bili rezervisti, uglavnom
četnici. Sam život u logoru i uvjeti bili su bolji nego na Bučju.
Režim života koji su nametnuli bio je naporan. Ustajanje u 5 sati,
zatim stajanje i gledanje u zid, doručak, nakon doručka umivanje i
odlazak u zahod, po deset u redu s obaveznom glavom dolje, ruke na
leđa i udarac ako ne poštuješ. Ručak u 13 sati, odmor od 14 do 16
sati. U međuvremenu stajanje ili hodanje, kontrola kroz špijunku, uz
sankcije ako se uhvati da netko ne radi ono što traže. Sada je u
sobi 10x20 m, 30 ljudi. Svatko ima 3 do 5 pokrivača. Hrane ima
daleko više i sadrži oko 3000 kalorija, vode ima koliko treba.
Sapuna nema dovoljno, ni kupanja u početku. Poslije obilaska logora
Europskih promatrača i predstavnika Međunarodnog crvenog križa
uvjeti života se još poboljšavaju i kontrola popušta. U logoru je 75
do 160 ljudi. Sklanjaju po potrebi zatvorenike da ih ne vide
predstavnici Europske zajednice i Crvenog križa. Već drugog dana po
dolasku zvao me komandant logora i pitao da li mogu i da li želim
raditi kao liječnik za zatvorenike. To sam prihvatio. Određena mi je
i sestra, koja mi je ujedno bila i čuvar, nabavljač lijekova i
opreme za ambulantu.
Ambulanta je radila
svakog dana prema broju pacijenata različito dugo, a uz pacijente
koji su došli na pregled uvijek je bila i sestra i najmanje još
jedan stražar. Svako jutro je u sobama stražar pitao sobnog
starješinu: “Tko je za lekarsku?”. Pregledi su obično bili od 11 do
13 sati. U razdoblju od 12.12.1991. do 6.2.1992. javilo se na
pregled ukupno 633 zarobljenika. Ambulanta je bila u prostoriju u
kojoj je bio stol za preglede. Imao sam slušalice i tlakomjer,
zavojni materijal te nekoliko jednokratnih šprica i 10 igala. Od
ampula sam imao baralgin i analgin. Na temelju anamneze i kliničkog
pregleda utvrdio sam 757 dijagnoza, od toga 408 kao prvi pregled, a
ostalo kao kontrole radi terapije. Po završenom radu u ordinaciji,
vraćen sam među druge zarobljenike u veliku sobu, odakle me zovu ako
nekome pozli.
Pobol je (prema međunarodnoj klasifikaciji) prikazan na sljedećoj
tablici:
1.Bolesti respiratornog sustava s virusnim infekcijama gornjeg
respiratornog trakta 119
2.Bolesti nervnog i živčanog sustava ( neuroze, cephaleae) 117
3.Povreda i posljedica povreda 105
4.Bolesti mišićnog koštanog sustava i reumatske bolesti 83
5.Bolesti probavnih organa sa zuboboljama 86
6.Bolesti kardiovaskularnog sustava 58
7.Bolesti kože i potkožnog tkiva (ozebline, dermatitisi i mikoze) 44
8.Endokrinološke bolesti 25
9.Svi ostali 46
Nakon obavljenog
pregleda, pacijentima je davan lijek u količinama za dva dotri dana.
Prema evidencijama u tom razdoblju upućen je jedan bolesnik na EKG,
tri na RTG obradu i kirurški pregled. Ordinirana je sljedeća
terapija: andol i analgin 186 puta, antibiotik 63, antireumatika 75
puta, sedativa i anksiolitika 47, vitamina 89, antidijabetici 19,
kapi za nos 66 puta, zavoja 150, kapi i masti za oči 16, različitih
kožnih masti i krema 50, lijekovi za srce i tlak 47 puta i
adjuvantna terapija (lineks, modaleks, arbid i sl.) 50 puta.
U toku rada
uspio sam uvjeriti zapovjednika logora da pošalje iz logora teške
bolesnike i već nakon 7 dana iz logora su pušteni: bolesnica od
šizofrenije, bolesnik s oligofrenijom i inkontinencijom, dvojica
staraca s teškom demencijom i smetnjama kod mokrenja.
Od ostalih stanja izdavajam nekoliko slučajeva koje sam liječio:
O.Z. dobiva
akutnu reumatsku groznicu poslije infekcije rane na nozi. Inače mu
je u ratu kad je ranjen i zarobljen odrezana ruka. Za njega sam
uspio dobiti odobrenje da strogo miruje, te je dobivao peroralno
antibiotike (Ospen 1500, 6 mil.jed. dnevno), uz Andol 3x2 tablete.
Nakon toga, dok nije otišao na razmjenu, uzimao je prevenciju 2x1
tableticu Ospena 1500 dnevno.
Naročito me
se dojmilo kada sam na Badnjak uvečer pozvan da pregledam dovedene
zarobljenike iz četničkog zatvora u Okučanima. Kod tih zatvorenika,
koji su stvarno užasno izgledali, kod jednog sam našao serijsku
frakturu rebara s izljevom u prsište, kod drugog teško stanje s
oštećenim bubrezima nakon batina, a kod trećeg opekotine 2. i 3.
stupnja na oba dlana, (jer je morao ložiti peć i hvatati poklopac na
peći golim rukama). 57-godišnja žena dovedena je s dubokim
tromboflebitisom, s ranama na nogama koje su nastale, navodno, od
električne struje s nekom spravom koja služi za tjeranje stoke.
Psihički je bila utučena, u velikom strahu, jedva sam uspostavio
kontakt. Saznao sam da je bila silovana od stražara, a tjerali su i
druge zatvorenike da je siluju. Prije toga ubili su joj muža koji je
također bio u Okučanima u zatvoru. Tu su bili i drugi teški
bolesnici, koji su maltretirani, nisu jeli dva, tri i više dana,
zatim bi im davali samo slaninu, koju bi posolili pa im onda ne bi
davali piti vode 24 i više sati. Po izjavi tih dovedenih 12 ljudi,
koji su bili pretučeni, tamo je ubijeno 6 zatvorenika batinama.
Pušten
sam 6. veljače 1992. , nakon 171 dana zatočeništva. Evo, to je dio
onog što sam preživio, vidio i čuo, kako sam djelovao među tim
zatvorenicima odnosno zarobljenicima, pomogao im, a i sam sam često
trebao veliku pomoć.
Ovdje bih zahvalio svima koji su nam pomogli da se izbavimo iz toga
užasa i pakla. Nadam se da će oni koji su učinili ove zločine biti
zasluženo kažnjeni.
Prim. dr. Vladimir Solar
spec. opće medicine
Ravnatelj MC Pakrac
|
