|
Konačno, 29.11.1991. godine, nakon deset dana zatočeništva u
‘Veleprometu’ i ‘kasarni’ i ova posljednja grupa je napustila tada
užasni Vukovar i dovezeni smo u večernjim satima u kaznionicu u
Sremsku Mitrovicu, u kojoj je ‘jugovojska’ od uprave kaznionica
zakupila III. Paviljon i pretvorila ga u logor za zarobljene Hrvate.
Sve sobe toga ‘Paviljona’ koje su bile veličine veće školske
učionice i bile su prepune zatočenika, vukovarskih branitelja i
civila, među kojima je bilo i djece i žena. Po pričama onih koji su
došli prije moje grupe, a ni ona nije prošla bolje, svi dočeci u
logoru bili su popraćeni tzv. ‘Špalirom’ kroz koji su morali proći
zarobljenici dok su po njima pljuštali udarci palica u rukama
službenih zatvorskih stražara (plavaca), a batinanja su išla dotle
da su mnoge pretučene morali zarobljenici unositi na rukama u sobe.
Odmah po dolasku u logor naređeno nam je da skinemo sve sa sebe i
obučemo tzv.’SMB-uniforme’ njihove jugoslavenske vojske. U sobama se
bukvalno gušilo i do sto pedeset zatočenika, koji nisu imali nikakve
uvjete za održavanje osobne higijene, pa čak nam nisu davali ni
toaletni, niti bilo kakav drugi papir koji bi mogao poslužiti u te
svrhe. Svi smo bili obrasli u brade i kose, nokte smo smanjivali
kako smo znali i umjeli, a naglo smo gubili na težini, jer ono što
smo dobivali jesti bio je kvalitativno i kvantitativno takvo i
toliko da je bilo pitanje hoćemo li izdržati ako zatočeništvo dulje
potraje.
Za doručak i večeru
dobivali smo krišku crnog višednevno suhog i često pljesnivog kruha
(vjerojatno ostaci i otpaci osuđenika kojih je tu na tisuće
izdržavalo zatvorske kazne na koje su bili pravomoćno osuđeni),
sirovu hrenovku, tvrdo kuhano jaje, komad neosušene slanine koju
nismo imali čime rezati već smo je zubima otkidali (tko je imao
dobre zube, a tko nije mučio se na razne načine ne bi li bar malo od
toga pojeo), komadić salame sumnjive valjanosti, nekuhani,
nezaslađeni i ne posoljeni griz na vodi, nekuhani i ne posoljeni
kukuruzni ‘šrot’ i sve tako iz dana u dan. Za ručak se dobivala
jedna kriška kruha i u tanjuru nekoliko žlica neslane tekućine teško
prepoznatljivog mirisa i ukusa o onome što bi u njoj moglo biti
kuhano. Bile su to uglavnom bistre tekućine koju bi logoraš popio u
dva gutljaja, a onda bi pojeo suhu i pljesnivu krišku crnog kruha, i
to bi bilo sve. Do kraja zatočeništva hrana se nije poboljšala ni
kvalitetom ni količinom.
Tortura u logoru Sremske
Mitrovice
Ispitivanja uz svakovrsna batinanja i zlostavljanja vršila su se
svakodnevno po više sati, za mnoge i u više navrata dnevno. Ljudi su
se s ispitivanja vraćali teturajući, a neki su kroz vrata ubačeni u
sobu pa su puzili do ležaja. Većina zatočenika, posebno mlađi za
koje su pretpostavljali da su nosili pušku i Mupovci’ za koje su
znali pripadnost, bili su bukvalno šareni po cijelom tijelu od
tragova policijskih palica, a puni modrica, hematoma, oguljotina,
razderotina, nagnječenja i drugih ozljeda od raznih tjelesnih
zlostavljanja, koja su, u punom smislu te riječi, bila nepodnošljive
i rijetko viđene torture.
Začuđujuće je bilo što su fizičke torture i zlostavljanja nerijetko
vršili i ‘jugooficiri’. Ne samo da su takve naredbe izdavali
stražarima, već su se i sami hvatali palica, a specijalitet im je
bio batinanje palicom po golim tabanima logoraša.
Ispitivanja
logoraša vršili su ‘oficiri za vojnu bezbjednost’ jugoslavenske
(srbijanske) vojske, tzv. Kosovci, a prvih mjeseci su im ( ono što
ja znam) ‘pomagali’ vukovarski suci i odvjetnici Branimir Majski (
nakon mirne integracije Podunavlja odlukom Predsjednika Republike
Hrvatske dr. Franje Tuđmana imenovan je zapomoćnika Ministra
pravosuđa Republike Hrvatske,opet valjda za nagradu), Slobodan
Kovačević, Slavoljub Sremac, Jovica Ajduković, ali i mnogi drugo
Srbi iz Vukovara.
Od navedenih mene osobno su ispitivali Slobodan Kovačević i Jovica
Ajduković, te u jednom navratu osobno i tadašnji predsjednik tzv.
‘SAO Krajine’ Goran Hadžić (do rata skladištar u ‘Vupiku’), a u
prisustvu njegovog ‘ministra za miliciju’ Bore Bogunovića (do rata
radnik vukovarskog ‘Veleprometa’). Ispitivali su me i Darko Bekić i
Saša Prekodravac koji su do rata bili pripadnici Službe državne
sigurnosti RH, zaposleni u Ispostavi Vinkovci. Ispitivani su morali
svojeručno pisati izjave i potpisivati svaku napisanu stranicu
poradi autentičnosti prikupljenih dokaza, a najčešće su pod prisilom
i batinama morali pisati po diktatu ispitivača i to ono što je on
želio da bude ‘istina’ i čime će nekoga optužiti, a na sudu i
osuditi.
Ubrzo su počeli one ‘tvrđe’ logoraše i one koji su za njih bili
krivlji od ostalih stavljati u samice kojih je bilo nekoliko u
podrumu i u kojima su uvjeti boravljenja bili vrlo teški i
neizdrživi, te na trećem katu gdje je bilo trinaest samica. Prvih
mjesec, dva u samicama su bili samo po jedan logoraš u strogoj
izolaciji i pod dodatno strožim i brutalnijim uvjetima i
tretiranjima stražara. Kasnije su u samice ‘trpali’ i po tri -
četiri logoraša, što je bilo dobro jer je nestalo samoće, ali je
bilo teško boraviti tombroju ljudi u tako malom i neuvjetnom
prostoru.
I ja sam se vrlo brzo našao u podrumskoj samici, u uskom prostoru
iza rešetaka, bez grijanja, na betonu. Tu samicu danas međusobno
zovemo ‘Ledara’. U samicu me je bukvalno ‘strpao’ major Nenad Žigić,
koji se pojavio na mom ispitivanju želeći, kad mi već nije uspio
doći glave u Veleprometu, da mi bar pogorša život u logoru. Nakon
svega što je na tom ispitivanju izrekao o meni završio sam u samici,
a samičarenje je za mene prestalo 28. svibnja 1992. Godine, nakon
punih šest mjeseci koje sam proveo u više samica. Iz samica smo tih
šest mjeseci danonoćno slušali jauke i zapomaganja kada su i po
nekoliko stražara ulazili u uski prostor samica i svime i svačim i
na sve moguće načine, sve dok nisu onemoćali, bezdušno tukli i
mučili onoga koji je u samici.
Tukli su nas stražari, ali i osuđenici koji su nam po samicama u
nazočnosti stražara dijelili ono što je trebala biti hrana. U
samicama su, osim mene, mjesece proveli i Marin Vidić-Bili
(Povjerenik Vlade RH za Vukovar), Pilip Karaula (zapovjednik obrane
Mitnice), Danijel Rehak ( ratni načelnik Ureda obrane Vukovara i
zapovjednik na Budžaku u Borovu naselju, te jedan od organizatora
obrane Vukovara), Zlatko Vitić, Željko Đukić, Rafo Alandžak, Vilko
Kolak, Ivan Čerević (vukovarski policajci), Ilija Ačkar-Uho, Boris
Žuvela-Žuki, Josip Gajski-Pop, Vlado Kovač, Ivan Šoković
(dragovoljci iz Zagreba), Ivan Bajtl, Ivan Krznarić (vukovarski
branitelji iz Vinkovaca), Zdenko Štefančić, Pero Ostojić, Pero
Marić, Željko Marić, Davor Ilić, Mirko Nikolašević, Marko Filković,
Zoran Šipoš, Ivan Sabljić, Martin Sabljić, Josip Tomašić-Osa, Mira
Donatov, Blaženka ?, Manda ?, Ivica Banožić, Damir Novak-Mrakan,
Nikola Ćibarić (vukovarski branitelji), te Kurt Raisner
(austrijski državljanin koji se dragovoljno uključio u obranu
Hrvatske na području Osijeka gdje je došao iz Austrije sa svojim
prijateljem Hrvatom).
Tortura u logoru Sremske
Mitrovice
U devet mjeseci zatočeništva posjećivali su nas predstavnici
Međunarodnog crvenog križa i to u pravilu jedanput mjesečno.
Donosili su nam pisane poruke od najmilijih i davali nam unificirane
obrasce kako bismo odgovorili na te poruke, koje su onda slali u
Hrvatsku gdje su uručivane onima kojima su bile upućene. U razgovoru
sa nama obično su pitali za uvjete u kojima boravimo, kakva je
hrana, zlostavljaju li nas stražari i kako, mada su sve to i sami
dobro vidjeli. Poslije njihovih odlazaka torture su bile još veće,
što je govorilo da ni ti međunarodni humanitarci nisu mogli baš puno
utjecati na ponašanje Srba prema logorašima. U tim posjetama smo od
humanitaraca dobivali po kutiju cigareta i to gotovo uvijek
banjalučki “Porto” u crvenom i plavom pakiranju i po koju knjigu za
čitanje.
Uslijedile su dvije razmjene sa oko 400 logoraša u svakoj, a bile su
27. 03. i 22. 05 1991. godine.
U međuvremenu su uslijedili dolasci u logor istražitelja Vojnog suda
iz Beograda i odvođenja grupa logoraša u Vojno-istražni centar u
Beograd, a ubrzo i prva suđenja, pa i prve presude. Izrečena kazne
kretale su se od 10 do 20 godina bezuvjetnog zatvora, a izrečeno je
i više smrtnih kazni.
Nove grupe su i dalje odvođene na ta suđenja i izricane su nove
presude, pa su većina logoraša bili u iščekivanju svoga reda za
suđenje.
Torture koje
su nad logorašima provodili vojni stražari, bile su užasne i
raznovrsne. Svodile su se na svakodnevna, svakonoćna, pa i po više
puta u jednom danu ili noći, tjelesna mučenja i tučenja, ali i na
psihička maltretiranja, prisilno pjevanje njima dragih četničkih
pjesama, višesatno stajanje uza zid sa savijenom glavom i rukama na
leđima, višesatno čučanje s rukama iza glave, uznemiravanja u
vrijeme kada je vrijeme spavanju, organiziranja boks-mečeva između
logoraša, tjeranje logoraša da se međusobno udaraju, pa ako to ne
čine dovoljno snažno onda bi im stražari pokazali kako se to čini i
na stotine raznovrsnih i monstruoznih mučenja.
Nije bilo jednoga dana i noći za vrijeme devetomjesečnog
zatočeništva da bi stražari logoraše pustili na miru.
Iako se pred logorašima nisu oslovljavali imenima i stalno su
zahtijevali da se u njihovom prisustvu drži ‘glava dolje i ruke na
leđima’, ipak su zapamćena imena Laki, Simo, Đole, Saša.......
Tortura u logoru Sremske
Mitrovice
Pored svih tortura logoraši su vođeni i na prisilni fizički rad na
zatvorsko poljoprivredno dobro, a za koji je ‘jugovojska’ od uprave
kaznionice dobivala novčanu naknadu.
Negdje u proljeće 1992. Pod batinama i u mukama podlegao je
vukovarski branitelj sa Mitnice Josip Boldiš, a kod ostalih logoraša
bilo je i fraktura rebara, glava, ruku i nogu i sve to bez
odgovarajuće liječničke njege. Najveće liječnička njega je bila kada
su se ‘smilovali’ i dali nekome tabletu ‘bruffena’. Nisu pružali ni
liječničku pomoć zatočenicima koji su dovedeni u logor ozbiljno
ranjeni i nepokretni, a koje su držali sve mjesece zatočene i
ispitivali ih i mučili kao i ostale logoraše.
Teški uvjeti boravka u logoru, stalne tjelesne i psihičke torture,
izgladnjivanje, odsutnost održavanja osobne higijene logoraša doveli
su do masovne pojave ‘ušiju’, raznih oboljenja, apatičnog i
melankoličnog stanja kod logoraša, razdražljivosti i agresivnosti, a
samo sačuvana prisebnost kod onih najizdržljivijih spasila je mnoge
koji su već imali suicidne primisli.
U sve
toplijim ljetnim danima postajalo je sve neizdržljivije u
zagušljivim sobama i dodatno je iscrpljivalo već onemoćala tijela
devetomjesečnih zatočenika i da nije došlo do razmjene 14.08. 1992.
u Nemetinu, pitanje je koliko bi ljudi zauvijek ostavilo kosti u
Srbiji.
Kako je to bila razmjena ‘Svi za sve’ razmijenjeni su i svi
zatočeni, osuđeni i oni koji su čekali suđenja. U kaznionici je
ostao samo austrijski državljanin Kurt Raisner. Pored njega u logoru
je bio u američki državljanin Nick Kollton, koji se također
dragovoljno priključio hrvatskoj obrani iz ljubavi prema svojoj
djevojci Hrvatici Željki.
Srbima nije
bilo dovoljno imati u logoru samo dvoje stranca pa su u Beogradu na
aerodromu uhvatili dva ‘Crnca’ iz Šri Lanke koji su bili na
proputovanju i doveli ih u logor u Sremsku Mitrovicu gdje su bili
zatočeni u jednoj od soba zajedno sa Hrvatima. Očito su im trebali
stranci kako bi potkrijepili svoju propagandu o sudjelovanju
navodnih stranih plaćenika u hrvatskoj vojsci za vrijeme rata.
Razmjena je bila posebna priča, posebno završno bezdušno mučenje
ionako već izmučenih živih kostura.
Nakon što su nas oko 3,00 sati 14.08.1992. izveli u dvorište i
izvršili prozivku, ušli smo u autobuse (ja sam ušao naglavačke nakon
što sam, dok sam se uspinjao na stepenicu autobusa, dobio strahovit
udarac vojničkom čizmom u stražnji dio leđa). Čak smo se i u
autobuse morali penjati sa ‘glavom dolje i rukama na leđima’.
U prepunim
autobusima smo morali sjediti s glavama među koljenima i držeći ruke
iza glava, a po zapovijedi dvojice srpskih stražara koji su tu bili
sve vrijeme vožnje sa uprtim strojnicama i gumenim palicama za
pojasom. Cijelim putem su nas ta dvojica vojnih stražara udarali
bezdušno palicama po leđima i tjerali nas da što glasnije izvikujemo
‘Živio Milošević, Bulatović, Srbija, Crna Gora’, a po vrlo
izražajnom akcentu bilo nam je prepoznatljivo da su obojica iz Crne
Gore. Kada su autobusi prvi puta stali ušlo je nekoliko vojnika i
naredili da svi dignemo ruke u zrak. Prošli su kroz autobus i
poskidali satove onima koji su ih još imali. Bila je to posljednja
srpska pljačka hrvatske imovine.
Nakon više
sati čekanja u Sarvašu po nesnosnoj ljetnoj vrućini, iscrpljeni,
umorni, gladni i žedni napokon smo dočekali trenutak da iz autobusa
izađu srpski stražari i autobus preuzmu predstavnici UNPROFOR-a.
Kada su u autobus ušla dva naoružana vojnika s plavim beretkama UN-a
nastalo je među nama sveopće veselje.Ali avaj! Tada u autobus ulazi
nekoliko muškaraca u plavim odorama sa oznakama ‘Milicija - SAO
Krajina’, a jedan od njih nosi veliku srpsku zastavu. U zadnjem
dijelu autobusa tjerali su jedinu ženu među nama, Mandu, da ljubi tu
njihovu zastavu, a sve su to popratili vrlo ružnim riječima.
Izlazeći iz autobusa srpski ‘milicajci’ su nas udarali i psovali, a
dvojica vojnika UN-a su to mirno promatrali kao da se to njih uopće
ne tiče. Kada su srpski ‘milicajci’ konačno napustili autobus, puni
očaja upitali smo dvojicu UN-ovaca, zašto su to dozvolili. Njihov
odgovor je bio vrlo kratak i s dozom netrprljivosti prema nama.
Jedan od njih je rekao ne pogledavši nas i ne trepnuvši: ‘Mi s njima
živeti, jesti, piti! Iako su nam već izgledom nudili odgovor tko su,
sada se više nismo mogli prevariti, jer obojica UN-ovih vojnika bili
su Rusi, a iskazali su i vrlo jasno svoje bratstvo sa Srbima, ne
trudeći se čak to ni prikriti.
Kada smo konačno prešli ‘crtu razdvajanja’ našli smo se na slobodi,
na svojoj hrvatskoj grudi i sa svojim hrvatskim narodom koji nas je
srdačno i sa puno emocija dočekao i pozdravio.
Konačno, u svitanje našega najvećega blagdana, na dan Velike Gospe
15.08.1992., došli smo u Zagreb i tu je završio naš ‘Križni
logoraški put’, a započeo novi - prognanički. |
