|
Sremska Mitrovica se nalazi u SR
Jugoslaviji, u Srijemu jugozapadno od
Beograda uz autocestu. Logor je smješten u sklopu čuvenog zatvora u
S. Mitrovici. Opasano zidom visokim 4 metra i na vrhu bodljikava
žica, na određenoj udaljenosti posebno izgrađena stražarska mjesta
kao kule. Gdje su bili logoraši nekako se nalazi skoro u sredini
zatvora, a to znači da je bilo dva ili tri ovakva zida koja su
odvojala slobodu od zatvora. Zatočenici su smješteni u prostorije
30x6 m oko 160 osoba, u manjim prostorijama nešto manje. U dijelu
gdje su bili logoraši bilo je 13 prostorija plus samice. Te
prostorije – učionice su bile dobro osigurane giterima. Zatočenici
su spavali na dušecima i podu. U tom logoru duže je zadržano cca
1500 zatočenika, dok je u kraćem
vremenu zadržano 4000 ljudi, žena, djece i staraca.U tom zidanom
mračnom zdanju jedan dio logoraša je preživio 9 mjeseci i više.
Logor je organiziran kao i svi ostali na prostoru SRJ u kojima su
smješteni zatočenici s prostora na kojima je izvršena agresija JNA.
Ljudi su prozivani i odvođeni na ispitivanja, neki su vraćani u
dakama u besvjesnom stanju. Neke su vodili na streljanja i vrćali
ih. Neke su odveli i gubi im se svaki trag, neke su odveli u neke
druge logore. Logoraši su ovdje doživljavali strahote od raznih
psihičkih i fizičkih tortura, npr. žene silovanja, muškarci
kastriranja i još na tisuće drugih zlodjela nad logorašima. Neki
nisu izdržali i podlegli su tim torturama. Od čuvara je u početku
bila zatvorska milicija, a nakon mjesec dana vojna policija .
Kako su se zatvarali poljoprivredni logori u žici tako su ti vojni
policajci došli za svojim žrtvama i dalje vršili torture sa kojima
su i započeli. Logor je bio otvoren od 18.11.1991. do 13.08.1992.
U ovome je logoru bilo na destine vojnih ispitivača i kosovaca koji
su od jutra do kasno navečer ispitivali i svi su bili zločinci koje
su oni ispitivali. Većina je ispitivača silom dokazivala krivnju,
tako da su pojedinci u polusvjesnom stanju neizdržavši više
priznavali sve što su ispitivači tražili. Zapovjednici logora su se
mijenjali kao i čuvari.
Poznata imena mučitelja u logoru |
|
D. K.
“MITROVICA – JEDAN DAN”
Jutro. Slušam kroz rešetke viku lopova i smijeh stražara. Lopovi idu
raditi. Prevrćem se po palači u nadi da ću naći neki položaj gdje me
neće ništa boljeti. A možda se i malo zagrijem ispod dekice! Ali,
nema šanse, mojih se dva metra ne može pokriti dekicom od 120
centimetara. Slušam zvukove u zgradi. Čujem bat čizama. To su vojni
policajci, koji navodno čuvaju Dečke iz « samoborske grupe «, a
čuvanje se uglavnom svodi na ljenčarenje u stražari i u vremenu
dosade iživljavanje nad tim istim dečkima. Čujem tandrkanje kolica.
Stiže doručak, ili ono što se po protokolu naziva doručkom. Klepeće
ključ u bravama ćelija prije moje. Osluškujem nerazgovjetne glasove
što se približavaju. Ne čujem dobro na desno uho, a i desno oko mi
je skroz zatvoreno. Na lijevo oko vidim djelomice. Koraci se
približavaju. Kao strojnička paljba zaštekeće ključ u bravi. Vrata
se otvaraju i na svoju sreću vidim stražara Ćetković Zorana. «
Doručak « ! – vikne, ali s pristojnim glasom. Mongoloidno lice koje
glumi kuhara, zagrabi naprstak čaja i ulije mi u porciju zlurado se
smijuljeći. Šamarčina ga je doslovce zalijepila za u zid. Gledam
situaciju u krajnjoj nevjerici, a Četković mrtav-hladan puni porciju
do vrha i daje mi četiri kuhana jaja. Bilo mi je krajnje sumnjivo
ovo ponašanje, mada je Četković uvijek bio profesionalac i kao takav
uvijek se prema meni odnosio maksimalno korektno, obzirom na
situaciju.Nakon par sati ubacuje mi u ćeliju dvije deke i veli: «
Sakrij to pod palaču». Situacija mi postaje još čudnija kad za ručak
dobijem dupke punu porciju. Situacija postaje krajnje neobična kad
poslije ručka dolazi stražar Ljubiša i pušta me da šetam po hodniku,
ali samo ispred samica. Lopovi sa druge strane žice gledaju me
podozrivo, neki dobacuju ali većina se ponaša korektno. Ogradi
prilazi jedan i daje mi rukom znak da priđem. Prilazim polako, a on
ispod ograde ubacuje dvije kutije VEK-a i upaljač. Namigne mi i tiho
odlazi. Sakrivam cigarete ispod palače i vraćam se na hodnik. Kod
ograde stoji nekakav Arapin i zove me da priđem. Pita me da li
govorim engleski, te nastavljamo razgovor na engleskom. Iznenada
odlazi i nakon nekog vremena donosi najlon vrećicu punu skuhane
kave, a u drugoj oko pola kile šećera u kocki. Ta mi je kava bila
prva kava od zarobljavanja, a bilo je sigurno više od litre, umalo
se nisam komirao kad sam ju svu popio. Uvečer poslije večere dolazi
Četković i zove me u stražaru. Nerado idem, jer iskustvo mi govori
da se njima ne može vjerovati. U stražari daje mi: troje gaće,
nekoliko pari čarapa, dvadesetak tabli tableta vitamina B i C. Na
moje veliko čuđenje veli mi: « Tuđmane, ti si Hrvat i ustaša i to je
normalno, kao što je normalno da se boriš za Hrvatsku. Moj sin je
Srbin i sada je negdje u Hrvatskoj na ratištu. Ako moj sin bude
zarobljen ja se nadam da će ga zarobiti neki roditelj kao što sam ja
i da će mu olakšati kao što ja olakšavam tebi «.Vraćam se u ćeliju i
mislim: « pravi čovjek na pogrešnoj strani». Dragan Kljajić –
Mitrovica, drugi dan. U neko doba noći budi me zvuk ključa u bravi.
Utrčava nekoliko njih i udarci pljušte. Nešto tvrdo pogađa me u
rebra, osjećam miris i okus krvi, koja mi ulazi u usta i guši me.
Pokušavam se malo zaštiti, ali nema svrhe i u tim pokušajima pada
tama. Dolazim k sebi i vidim da sam u kancelariji nadzornika zgrade.
Svjetlo gori. Iznad sebe kroz izmaglicu vidim nekoliko silueta.
Nadzornik zgrade Slava Turudić viče pitanja: « Tko je dao cigarete?
Tko je dao šećer? Tko je dao deke? « Dere se i mahnito udara. Nadam
se nesvijesti, ali ona nikako ne dolazi. Siluete se smjenjuju.
Pljušte udarci. Prestajem osjećati bol, samo znam da se nešto
događa. Zapadam u neko čudno stanje. Nema boli, nema straha, samo
svjetlost. Buđenje je bilo vrlo teško i vrlo, vrlo bolno. Vidim
iznad sebe neki lik, kao da je izašao iz neke groteske. Brkovi,
okruglo lice, jedno plavo oko, na mjestu drugog smežurana koža.
Doktor. Zatvorski doktor – lopov ili ubojica, mislim. U pozadini
vidim još jedan lik. Lik se primiče i postaje sve veći i veći.
Razaznajem polako obrise lica – Dragorad Sretenović upravnik
mitrovačkog kazamata. « Jel živ ? « - kratko pita. « Živ je ! « -
kaže doktor ubojica. Drugi lik nestaje. Osjećam ubod u ruku, nekako
dalek kao da se to događa nekome drugome, a ja samo promatram. Čujem
poslije da su lopovi iskoristili moje premlaćivanje da bi napravili
štrajk, na kojem su tražili neke gluposti za sebe. Žilete, sapune i
slično. Vraćaju me u samicu poslije par dana. Obuzela me apatija ili
neko slično stanje. Živjeti ? – dobro ! Umrijeti ? – isto dobro
!Bilo mi je svejedno. Dok ovo pišem svjestan sam da mi je i sada
svejedno.
Ubili su nešto u meni, nešto se slomilo. |
