HRVATSKO DRUŠTVO LOGORAŠA
SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA

           Iz vozila (marice) izvode me i vode u neku zgradu, nisam mogao vidjeti kakva je to zgrada, jer su pljuštali udarci sve dok me nisu ugurali u neku prostoriju gdje je sjedio kapetan koji me je već ispitivao, te je nastalo ispitivanje nekoliko sati. Pitao me gdje radim, što sam po nacionalnosti, gdje sam služio vojni rok i što sam bio i td. kada sam odgovorio, vikali su da sam izdajica, da će me oderati živog i da će me na kraju spaliti i baciti u Dunav. Bio sam jako uplašen, kapetan nije bio zadovoljan mojim iskazom, pa me pustio kako je on rekao “zmijama” na ispitivanje. Vodili su me kroz jedan dug hodnik-nekog zatvora, kasarne, parije bi rekao da sam letio jer su me skroz udarali pendrekom, nogama, odnosno, tko je kako stigao Od silnih batina i nezgodnog udarca gubim svijest i neznam što se dalj zbivalo. Neznam koliko sam dugo bio u nesvijesti, kad sam došao k svijesti bio sam u nekoj prostoriji-sobi i sve me je bolilo, te sam se teško mogao micati. Kad su uvidjeli da sam k svijesti, nedugo zatim stižu dva oficira, ponudila me cigaretom a jedan od njih je Mađar, te me počeo pitati na mađarskom i rekao da kažem sve, jer će me i dalje mučiti. Pošto ja nisam znao ništa, počelo je šamaranje, zatim udaranje, pa zatim lomljenje zuba. Nakon izvjesnog vremena ispitivanja osjećao sam se kao slomljena grana. Pogledao sam se i vidio kako sam sav crn od batina, bio sam na granici nesvijesti. Jedno jutro bilo je jako mračno i hladno, došli su po mene i izveli me van iz sobe i čim su zatvorili vrata, počela je tortura, ali nisam bio sam, bilo nas je još nekolika, koje su vodili, ali nije bilo puno bolje jer nikog od nas nije ništa mimoišlo od namijenjenih udaraca. Ubacuju nas u maricu, osjećao sam neko olakšanje, jer me neće dirati neko vrijeme. Vozili su nas dosta dugo, letali smo po marici jer se nema za što držati, sve je to bilo lakše izdržati nego kad se otvore vrata, to je pakao i željeli smo da se što duže vozimo samo da nas ne tuku.
 

Rad logoraša

         Pošto smo dobili zapovijed da idemo u ophodnju s lijeve strane Dunava, koja pripada RH, nas 19 je krenulo u ophodnju i dobili smo upute na koje prostore smijemo odlaziti da ne iritiramo suprotnu stranu. U toj ophodnji su nas napale oružane jedinice SRJ, te smo imali dva lakša i jednog težeg ranjenika. Počeli smo se povlačiti ne želeći veće sukobe i u tom povlačenju smo se razdvojili odlučili se povući prema Dunavu, kako smo se povlačili pojedinačno, kako bi što manje bili zapaženi. Kada sam došao do zimske luke kod Apatina, tu me zarobila specijalna milicija i kod zarobljavanja su me strahovito udarali kundacima i čizmama, a potom su me sproveli u stanicu milicija u Sombor. Cijelo vrijeme sam šutio, nisam ništa rekao osim što sam jaukao kad su me udarali od bolova. Pri ispitivanju su bile strahote od premlaćivanja i raznih drugih tortura, koje normalan čovjek ne može ni da zamisli , a kamoli da ih se sjeti. Tada sam odlučio da ne progovorim ni riječi, bez obzira na vrstu tortura. Tu sam vidio i ostale koji su bili zarobljeni, a njihovo držanje je bilo vidljivo da su strašno premlaćeni, čak i oni koji su bili ranjeni. Poslije ispitivanja i tortura od tri dana i noći vode nas u zatvor, koji se nalazi u Somboru blizu birtije "Tri šešira" ili "Stari fijaker", ne znam točno, a i nismo smjeli gledati, jer su nas odmah udarali. Kad smo ušli u zatvor kod vođenja stalno su nas tukli, ostale koji su išli sa mnom su odvodili u zatvorske čelije-sobe, a mene su odveli u samicu u kojoj sam bio malo manje od mjesec dana. U tom zatvoru je bilo svakakvih ljudi, od kriminalaca, ubica, lopova, arkanovaca, šešeljovaca, pa sve do onih koji su bacali bombe po kućama u Srbiji i sa njima su zatvorili ostale naše dečke, a mene su smjestili u samicu, jer kako sam čuo od stražara i ostalih zatvorenika, da sam ja najopasniji. Dolazili su u samicu po dvojica i pitali me za neke ljude iz mog mjesta, koje sam ja dobro poznavao i prijetili mi, kako psihički tako i fizički. Kad su me vodili na ispitivanja, to su bila razbijanja, a cijelo vrijeme mi je reflektor bio uperen u oči, tako da nisam vidio one koji me ispituju i one koji me obrađuju od snage reflektora. Tri mjeseca nisam progovorio ni riječi, nego samo krikove kod tortura, tako da su čuvari govorili -Isus griješi što neće da govori -, ali su bili u nedoumici da li sam ja možda nijem. Nakon tri mjeseca sam počeo odgovarati na postavljena pitanja pri ispitivanju.
Nakon mjesec dana samice su me prebacili u zatvorsku ćeliju sa srpskim kriminalcima tako da su se oni iživljavali na meni, bio sam sav slomit - izrazbijan i ne znam dal je i jedna kost na meni bila čitava, a oni su nastavili svoje hirove i torture, a ja nisam od bolova mogao ni disati, a kamoli se braniti. Ti kriminalci su dobili zeleno svjetlo od zatvorskih milicajaca. Nakon određenog vremena su nas prebacivali u druge ćelije, ali nikad sa svojima s kojima sam zatočen, nisam vidio ni kad su nekog vodili na ispitivanja ili bilo gdje, samo sam kasnije saznao da su doživljavali strahote, isto kao i ja, o kojima normalan čovjek ne razmišlja. Mislim da je to bolestan narod i ne mogu shvatiti da mi Hrvati to nismo shvatili za cijelih 70 godina življenja i stradanja u zajedničkoj državi.
           Koliko je meni poznato u periodu dok sam bio u Somboru, ali nisam sto posto siguran, nas je bilo 12-13 i jedan je podlegao od batina, a oni su govorili da je bio bolestan i umro od bolesti i ako smo mi čuli da su ga premlatili i drugi dan je umro, ja ne znam dal je bio prije bolestan ili ne, mi znamo da je umro od batina..
Nas su redovno obrađivali i to ne čuvari, nego kriminalci i ostali srpskizatočenici - lopovi, ubice, arkanovci, šešeljevci i ostali, koji su nas premlaćivali, neki od njih nisu htjeli, to je zavisilo i kakvi su oni ljudi, jer neki su rekli - nemam ja s tobom ništa, nit me zanima što si uradio -, al većina je bila zadojena mržnjom i iskaljivala bijes na "Ustašama", koje treba "zatrti" i jedva su čekali da nas mogu obrađivati.
Mi smo bili zatočeni 14,5 mjeseci, bez bilo kakvog suđenja ili papira o zatočenju, to se kosi i sa njihovim Zakonom koji je na snazi i sa ostalim svim Zakonima koje je priznato po međunarodnom pravu, jer ne znam što su oni mislili i što su čekali, ali su nas trebali osuditi i uputiti na izdržavanje kazne.
Kad se vršila razmjena 14. 08. 1992. g. nama su rekli to ne važi za vas, jer ste vi teroristi-zločinci i za vas nema razmjene.
           Kad je trebalo biti nama suđenje u 5. mjesecu 1992. g. čuvari su nam rekli, da nas ne smiju voditi, jer se skupilo puno svijeta, koji je razjareni nije sigurno da nas oni mogu zaštititi. Ali ja nisam vidio nigdje toliko svijeta, kao što su oni govorili i nisam to mogao reći da je istina. Kasnije su nas osudili i prebacili nas u Mitrovicu.na odsluženje kazne. U Mitrovici su nas smjestili u ćelije u kojima su bili Manda, Mira, Ksenija, Marin Vidić-Bili i drugi zatočenici samica iz Vukovara. Ispod nas su bili robijaši kriminalci, koji su se pripremali da nas obrađuju tokom noći kad su samo čuvari, ali su nas u međuvremenu prebacili u drugi paviljon, gdje nas je bilo 12 i smjestili su nas po trojicu u zatvorske sobice-ćelije. Stalno je bilo provociranje od strane čuvara, ali ne toliko kao što je bilo u Somboru i ako su nas neki čuvari i fizički maltretirali.
Za vrijeme zatočenja u Somboru nas je MCK POSJETIO DVA PUTA, A U MITORICI JE DOLAZIO JEDANPUT MJESEČNO ILI U DVA MJESECA JEDNOM. KAD JE BIO MCK TI NISI SMIO SVAŠTA GOVORITI, JER SU PREVODIOCI BILI SRBI I ONI SU PREVODILI ŠTO SU HTJELI, A AKO SI NEŠTO REKAO POSLIJE SU DOŠLI ČUVARI I PREBILI TE NA MRTVO.. Prevodioc iz Mitovice nam je rekao da je iz Švicarske i da je završio srpsko-hrvatsku školu i mi nismo smjeli reći što smo htjeli , jer smo se bojali posljedica. Dok smo bili u Mitrovici dvaput nas je obišla "doktorica", tako su je čuvari zvali i jedanput doktor-muškarac. vodili su nas na kupanje svakih 14 dana, a u ljeto nas nisu vodili na kupanje cijeli mjesec dana i već je bilo neizdrživo i potom su nas odveli na kupanje u hladnoj vodi.
 U Mitrovici sam bio 9 mjeseci, a ukupno sam bio 707 dana zatočen u srpskim logorima, bez malo dvije godine.
Razmijenjeni smo za grupu "štit" kod Lipovca i nas je tad bilo 11 zatočenika. Prije razmjene su nas pripremali za razmjenu, te nas zatvorili u jednu prostoriju i nisu nas puštali ni na WC, tako da smo jedva izdržali da se obavi razmjena, jer smo morali obaviti fiziološke potrebe. Kad sam se prvi put pogledao u ogledalo nisam se prepoznao, jer stravične torture i dugo zatočenje su učinili stravične promjene na mom licu, tijelu, kosi. I stalno proživljavam sve one strahote koje sam doživio u 707 dana zatočenja u srpskim koncentracijskim logorima, ne mogu to da zaboravim i imam dosta zdravstveni i psihofizičkih problema, iako se ja trudim i dosta sam uspio u poboljšanju mog zdravstvenog stanja.
           Žao mi je što se svih detalja ne mogu sjetiti ovog trena, al možete zamisliti što nam se moglo svašta događati za 707 dana tortura, ne daj Bože da to moram još jednom preživjeti, mislim da bi bila lakša smrt nego 707 dana pakla i zločina Sombora i Mitrovice.