|
V. M.
Novi Sad
Dolaskom u Novi Sad 21.11.1991.
oko 22:30 sati pred sportski centar “Spens” opet su prozvani da se
postroje oni koji su bili izdvojeni odnosno oni kojima su bili
oduzeti osobni dokumenti u Dalju. Tada počinjem shvaćati da će naša
Golgota biti i teža i dulja i da nećemo tek tako preko Bosne u
Hrvatsku.
Pri postrojavanju na galeriji u Spensu u dvije vrste, naređeno nam
je da se vrste razdvoje na dva koraka kako bi ispitivači
(“islednici”) mogli nesmetano prići zarobljeniku kojeg žečle
ispitivati dok smo mi ostali morali stajati mirno s “glava dole-ruke
na leđa”. Prilazili bi nam s leđa i dodirom po leđima naređivali nam
da istupimo iz vrste i priđemo prostoru za ispitivanje.
Prilikom postrojavanja
prepoznao san dvojicu SUP-ovaca koji su vršili “obezbeđenje” osoba
prilikom otvaranja sajamskih priredbi novosadskom sajmu - ali oni su
se uz mali zastoj ponašali kao da se nikad nismo vidjeli, iako su na
proljetnom poljoprivrednom sajmu na štandu “Borova” popili uz priču
kavu i piće skupa s predstavnicima sa štanda “Miloje Dakić”.
Oko 12:00 pozvan
sam na ispitivanje, koje je vršio nekakav isljednik, vjerojatno iz
Novog Sada kojega nisam poznavao. Pitao me tko je napadao Vukovar,
tko je izvršio napad na JNA i srpsko stanovništvo, tko je ubio ljude
za koje ja nikada nisam ni čuo, možda sam ih ja i viđao ali nisam
znao da su stradali jer je u 1990. i 1991. Na području Vukovara bila
velika migracija, pa su ljudi odlazili tražeći posao, a on meni kaže
da su odlazili Dunavom, na što sam mu odgovorio da mi nije poznato
jer sam do 7. Mjeseca radio i onda otišao na odmor s familijom.
Tvrtka “Borovo” svima je uposlenima uputila da se do 05.08.1991.
vrate na posao inače gube status zaposlenika i tvrtka prema njima
nema nikakvih obaveza.
U međuvremenu dok sam
odgovarao na pitanja isti je vršio pregled mojih dokumenata i torbe
u kojoj sam imao osobni pribor, odjeću za presvlačenje, nešto
novaca, tablete za pročišćavanje vode te zavoj-gazu i prvi zavoj. S
podsmjehom me pitao što će mi to ako nisam učesnik rata, na što sam
mu ja uljudno odgovorio kako je na području grada Vukovara vodovod
razrušen i voda nije za upotrebu bez prokuhavanja ili ako se
upotrebljava bunarska voda onda se dodaju tablete za pročišćavanje
vode što je podijeljeno svima onima koji su vršili neke radnje za
opskrbu stanovništva kao civilna zaštita. Na moj se odgovor ironično
nasmijao i pokazujući moju osobnu iskaznicu pitao hoćemo li mi svoju
državu i hoće li ona biti čista od Srba i znam li ja koliko ima
srpskih obitelji u Tihaljini. Zbunilo me spominjanje imena
Tihaljina, sjetio sam se da je neko spomenuo da se 20.11.1991.
osnovala država Herceg-Bosna u mjestu Grude, a u mojoj osobnoj
iskaznici podaci o mjestu rođenja su Grude, na što mu ja kažem da mi
u Vukovaru u zadnje vrijeme nismo imali ni s kime u vezu, pa ne
znamo što se u svijetu događalo. Što se tiče moga saznanja koliko u
Tihaljini ima srpskih obitelji rekao sam da ja to ne znam, a niti me
je to interesiralo, a ako pita na osnovu podataka iz osobne
iskaznice rekao sam da sam ja kao dijete otišao iz toga kraja, a u
Tihaljini nisam nikada ni bio pa ni ne poznajem strukturu
stanovništva, Nato me je mrgodno pogledao i promrmljao da ću znati.
U to sam ga zamolio ako mogu dobiti čašu vode, jer sam na kraju hale
spazio šank s pipom za vodu, na što mi je odgovorio da ne mislim ja
valjda da je on moj sluga, na što sam mu odgovorio da sam ga samo
zamolio da bi mogao popiti lijek za umirenje i izvadio sam ga iz
džepa s namjerom da ga progutam bez vode, uz njegovo odobrenje, na
što me je pogledao uz riječi da će mi donijeti vodu i za divno čudo
to je i učinio. Pitao me je zatim zašto držim zavoje. Odgovorio sam
mu da je, dok smo se nalazili u prostoru mjesne zajednice pala
pancirna granata, te sam povrijeđen u nogu (na kojoj sam već imao
zavoj) i da sam zadobio lakši potres mozga od detonacije radi čega i
pijem tablete. Ispitivanje je završeno oko 3:00 , 22.11.1991.
Poslije moga
odgovora rekao je da se sa mnom neće više natezati i da izađem van.
Predao me je stražarima koji su čuvali ostale zatočenike na galeriji
“Spensa”. Obzirom da je galerija sva ustakljena mogli smo odozgo
vidjeti da je velika dvorana puna prognanika i da uniformirani
vojnici-policajci obilaze iste i izdvajaju pojedince, naročito mlađe
muškarce. Kad je ostao jedan stražar tada mi neko došapne ako trebam
vršiti fiziološke potrebe da ne idem nikako sam, jer su neke već
pretukli, nego samo ako se ide grupno. Zahvalio sam konstatirajući
kako sam to već iskusio.
U rane jutarnje
sate vršila se smjena stražara, pa ako bi nam dozvolili da sjednemo
na pod, na pločice na njihovu komandu “diž’ se bando, stižu vojvode”
morali smo brzo ustati s glavom dolje i rukama na leđima. Tek smo
kasnije uvidjeli da se ovi policajci međusobno tako nazivaju, kad bi
i svaki upad njihovog civila tako nazivali.Cijelu noć dovozili su
prognanike između kojih su izdvajani budući zatočenici.
Istog dana oko 8:00
dolazi grupa isljednika i prolaze ispred nas postrojenih. Jedan me
pita poznajem li ja nekog Iliju Šarića, velikog krvnika koji mu je,
kaže ubio nekog iz familije u Vinkovcima. Odgovorio sam mu kako ja
poznajem tog Iliju Šarića koji je nastanjen u Vinogradskoj ulici,
ali znam da on u toku ratnih zbivanja nije nigdje išao od kuće,
koliko je meni poznato on je stariji čovjek, umirovljenik i za
vrijeme rata radio je kao pripadnik Civilne zaštite, sve dok mu nije
srušena kuća i poginula žena i tada se povukao skladište u Vukovar.
Tada mi on kaže da je to mlađi čovjek, na što mu ja kažem da ovaj
Šarić ima već dvoje unučadi. Poslije tog razgovora on se nešto
dogovara sa ostalom dvojicom i pita me da li ih poznam. Na moj
odgovor da ih ne smijemo gledati dozvolio je da pogledam ostalu
dvojicu. Potvrdim da ih poznajem, njega iz svatova Darka Bekića, a
ovoga kao djelatnika osiguranja na otvaranju Novosadskog sajma, i da
sam ga zadnji put vidio na otvorenju proljetnog sajma u petom
mjesecu. Završetkom razgovora isti je zatražio moju iskaznicu kako
bi pokušao tražiti da me puste kao zatočenika jer su, kaže
predviđene teške mjere za nas izdvojene. Dok smo tako s njima
razgovarali, bez onoga “glava dolje-ruke na leđa” u njihovom
međusobnom razgovoru pada prigovor nekom tko je nad njima vršio
ispitivanje, kako su se ponašali u toku agresije na Hrvatsku. Tada i
ja pogledam u tom pravcu i vidim da dok ljudi prolaze dolje u veliku
halu, kontrolu vrše gospoda Đorđe Prokić i Duško Gedošević. Inače
dok su ova dvojica stajala sa mnom, po auli Spensa šetali su se neki
Borovčani i Vukovarčani: danas pokojni Dušan Grubić, Medaković,
Boško Mitrović, Đorđević Đoca, pravnik-sudac Slavoljub Sremac.
Prolazeći pored nas nitko od njih nije dao nikakav znak da nas
poznaje iako sam s nekima od njih proveo svoj radni vijek u Borovu.
U međuvremenu prilazi nam stražar pa se moram vratiti u vrstu i
pripremiti za pokret, u to stiže supovac s osobnom kartom
izvinjavajući se za negativan odgovor, uz grdnju svojih
pretpostavljenih. Zahvaljujući se svoj trojici na pokušaju uputio
sam se s ostalima u autobus koji nas odvozi, sada znam u
Stajićevo.Ulaskom u autobus s nama su u pratnji dvojica milicionara
naoružani automatskim oružjem.
Odmah po polasku iz
Novog Sada isti su na naše iznenađenje zatražili da podignemo glave
gore. U kasnijem razgovoru saznajemo kako nam je svima zaiskrila
nada da nas voze u Hrvatsku. To se ubrzo rasplinulo jer sve je to
bila igra da nekog prepoznaju iz svoga susjedstva. Obojica su bili
mlađi, uredno obučeni i izbrijani, jedan je čak pitao nekog
starijeg:”Šta je komšija zar me ne poznaješ, a toliko sam puta
prošao pored tvoje kuće?” Čovjek mu odgovara da ga se ne sjeća, na
što mu ovaj govori da će ga se dobro sjećati i pamtiti. Zatim
slijedi komanda: “ Glava dole-ruke na leđa, marvo jedna neodgojena”!
Zatim nekoj ženi postavljaju pitanje gdje su joj sada prijatelji
ustaše i gdje su joj sinovi. Bilo je među nama i vrlo starih osoba,
te su postavili pitanje ima li među nama domobrana. Javi se ispred
mene jedan stariji gospodin osamdesetih godina, na što mu jedan
policajac priđe i udari takav šamar da je cijeli autobus zazvonio.
Slijedi zatim pitanje ima li među nama još ustaša, a odmah iza toga
odgovor kako smo svi ustaše u genima, uz obavezno udaranje pendrekom
i kundakom u leđa. |
