|
ZATOČENjE U NIŠU
1) DOLAZAK U LOGOR
Nakon rasformiranja logora u Stajićevu 23.12.1991. dio zarobljenika
(nas oko 300) prebačen je sa šest autobusa u kazneno popravni dom u
Nišu. Desetak prekobrojnih koji su zadnji pročitani i nisu imali
svoje sjedalo u autobusu porazmještani su po autobusima. Bio sam
među njima. Sjedili smo na podu i stepenicama na zadnjim vratima.
Kroz vrata je puhalo i donosilo prašinu i smrad ispušnih plinova
vozila u prometu.
Krenulo se oko 12 sati i uz jedno
stajanje stigli smo oko 23 sata u dvorište zatvora. Uz uobičajeno
maltretiranje u autobusu kao što je obvezno sjedenje tako da su vam
ruke iznad glave, a glava mora biti spuštena među koljena. U tako
savijenom položaju bili smo odlična meta policijskih pendreka,
udarcima nogu, šakama i ostalim “priručnim predmetima”. Stajićevo je
prvo grozno iskustvo i mislili smo da će u Nišu biti bolje, ali smo
već nakon izlaska iz autobusa požalili što smo otišli iz Stajićeva.
Prvo smo izišli mi prekobrojni i poredani uza zid na ulazu u zatvor.
Glava dolje naslonjena na zid i ruke na leđa bili smo prvi koje su
svi u prolazili pozdravili bujicom psovki i serijom kojekakvih
udaranja.Za nesreću ispred nas točno u visine koljena stajala je
drvena klupa i svojim oštrim bridom urezivala se do kosti. Stajali
smo tu poprilično i veća muka nam je bila ta klupa nego udarci
čuvara. Već prvim povikom policajaca i “ostalog odbora za doček”
kako smo došli tamo da nas malo urede te obveznim duplim špalirom s
palicama i ostalim rekvizitima ,stali su tući i tjerati na jedna
vrata (poslije smo vidjeli da je to glavni ulaz u zatvor) .Od tih
vrata vodilo je stubište na više etaže. Konačno smo kad su svi već
prošli i mi došli na red za ulazak. Bio je mrkli mrak i nismo ništa
vidjeli. Padali smo preko stuba koje nismo mogli vidjeli. Morali smo
stajati svaki na jednoj s rukama iznad glave, a glavu osloniti na
bočni zid. Policajci ili ma tko drugi, koje mi nismo mogli vidjeti
,nemilosrdno su udarali gdje bi god stigli i uz obvezno hihotanje
nakon svakog udarca. Ako bi se onaj koga su udarili ili pomakao ili
eventualno ispustio bilo kakav zvuk imali su za njega poseban
tretman. Prvi smo put čuli kako se netko koji se nazivao “Rambo”
hvalio kako će se on pobrinuti za naše dotjerivanje uz nemilosrdno
udaranje i zlurado cerekanje, uz već poznatiji rječnik psovki na
račun ustaša i Hrvata. Naročito bi se okomili na onoga tko je svojim
izgledom ,odjećom ili visinom odudarao od ostalih ili bi se od
neočekivanog udarca ili udaraca odmaknuo od zida. Onda bi ga njih
više počelo istovremeno tući dok im ne bi dosadilo. Tako smo se
pomicali stepenicu po stepenicu do drugog kata uz neprestani
“tretman”.Kad smo konačno došli do druge etaže i po nekom prozivanju
smješteni smo u sobe s vojničkim krevetima na kat. U svaku sobu po
pedesetak. Stjerani u sobu, a iza nas su se s treskom zatvorila
vrata. Nastao je tajac. Nije bilo više odbora za doček. Čuli smo
samo da su se s treskom zatvorila teška metalna vrata u dnu hodnika
na metalnoj rešetki. Bilo je mračno, bez svjetla. Polako smo se
osvrtali i prilagođavali tami. Onda je netko rekao da je valjda
gotovo za danas i da se svatko smjesti na krevet. Polako smo se u
najvećoj tišini šaptom dogovarali gdje će tko i smještali se. Bilo
je ležajeva za sve. Za zarobljenike u Nišu otpočela je dvomjesečna
Golgota.Odmah su počele druge nevolje. Naime nisu nam dali odlazak
na obavljanje fizioloških potreba. A nismo ni znali da li ima i gdje
su sanitarije. Onda je netko rekao a se mora otići do dna hodnika i
obratiti se čuvaru s druge strane rešetke za dozvolu. Pojedinci,
koji se nisu baš zaplašili dočeka ili oni kojima je bilo najviše
nužda ,otišli bi do rešetke i na svoj način pokušali tražiti da im
se objasni gdje su sanitarije i tražiti dopuštenje. Onda bi čuvar
rekao da se dođe do rešetke da se predstavi sa svim generalijama ,uz
obveznu izjavu koliko si ubio, zaklao ili silovao Srba. Normalni
položaj je bio je uvijek isti : glava dolje i oslonjena na rešetke
,ruke na leđima. Dok bi se recitirali traženi “podaci” s rukama
proturenim kroz rešetke čuvar bi s palicom tukao zatočenika. Kad bi
mu dosadila obrada rekao bi gdje je WC i dao dvije minute za
obavljanje nužde. Prakticirali su da se logoraš mora obraćati
čuvarevoj palici koju bi oni predstavili kao “Karađorđe” (“ Jer će
nas ona srediti kao Karađorđe balije”) sa naglaskom na “Vi” i
obveznim pozdravom: “Dobra veče Karađorđe,kako ste?”.Onda bi oni uz
svaki put drugu izliku “Karađorđem “udarali po glavi ,ramenima
,koljenima i svim dostupnim dijelovima tijela. Posebno zadovoljstvo
im je bilo udarati zabijajući palicu u trbuh ili aperkatom u
prepone. 2. BADNJAK
Na zvuk sirene u 6 sati mračnog jutra nakon prve noći provedene na
krevetu ,za razliku od betonskog poda konjušnice u Stajićevu ,uz
tresak vojničke cokule otvorila su se vrata sobe i mi smo
instinktivno poskakali s kreveta i uz poznati stav stali uz krevete.
Nisu svi stigli stati uz krevete i onda je počela “obuka” ,uz
poznate metode udaraca, kako se mora ustajati na zvuk sirene iz
kreveta. Morali smo ponovo svi leći na krevete i na čuvarev znak
skakati iz kreveta. Naravno njima se to nije svidjelo pa smo uz
“korekcije” pendrecima i inim udarcima to vježbali dok im nije
dosadilo. Tražili su da sve naredbe treba izvršavati u najkraćem
roku premda im kako god mi napravili nije bilo po volji. Bila je
izlika za “obuku”.Potom smo morali svi skinuti privatne odjevne
predmete i obući rashodovanu vojnu odjeću. Kako kog zapadne, ali
nikad nisam vidio jadnijeg prizora od tih logoraša neobrijanih,
zararaslih, prljavih, puni modrica, u poderanoj i izblijedjeloj
vojnoj SMB odjeći.
Došao je neki časnik
ranga pukovnika u sobu i zapitao:“Ko je ,bre, od vas berberin? Koje
od vas u civilu brico?” Svi su šutjeli.“Zna li ,bre, ‘ko od vas da
šiša?”.Onda sam gruntajući u sebi zaključio da ne može biti gore ako
kažem da ja znam. Rekao sam da nešto znam od tog posla. Uz napomene
da nisam berberin već onako malo znam, prihvatio me kao
“bricu”.Jedan od čuvara odveo me u prizemlje u jednu malu prostoriju
veličine nekoliko kvadrata gdje je već bio jedan logoraš sškarama i
mašinicama za šišanje.“Brico evo ti pomoćnika i da mi, bre ,sve ove
nove ustaše danas ošišate!”Stari brico bio je Mile Bilić iz grupe od
180 branitelja Mitnice, koji su se predali 18.11.91. i potom
dovezeni u Niš. Dakle ,bio je starosjedilac. Nismo smjeli
razgovarati međusobno. Mile je prvo mene ošišao na nulu. Kad je bio
gotov i pogledao me onako zaraslog u bradu stariju od mjesec dana
prilično prljavog s masnicom ispod oka od sinoćnjeg “Karađorđa” i
svježe ošišane glave ,kiselo se nasmijao i prošaptao:”Krasno
izgledaš!”Potom su počeli u grupama po četiri zatvorenika dovoditi u
susjednu blagovaonicu. Poredali bi ih licem okrenute prema zidu.Onda
bi ih tukli s leđa na sve moguće ačine. Zaletavali se u njih s obje
noge u leđa da bi ovi od neočekivanih udaraca licem udarali o zid i
padali. Onda bi ih još u ležećem položaju “dotjerivali “ udarcima
nogu uz psovke i povike:”Diž’ se ,bre, šta tu ležiš. Ko ti je
dozvolio?”.Nakon toga su ih po dvojicu okrvavljenih lica, izudarane
da su jedva disali ,uvodili kod nas i rekli :“Šišaj ih, bre, na
ćelavo!”Ručna i električna mašina, normalno, rezale su na dva zupca,
a ostali dio čupale. Prvo smo rezali škarama ,a potom uz muku ručnom
ili elektromašinom pokušali koliko toliko ošišati, a da im ne
izazivamo dodatne muke uz već ionako previše boli. Dok smo šišali
nisu tukli zatvorenika pa sam koliko sam smio i mogao odugovlačio s
obradom da bar malo vremena branitelji ne budu na nemilosti čuvara.
Čuvari su gledali kako s mukom šišamo i vidjeli šansu za još jedan
način torture. Uzeli bi elektromašinu i počeli gurati kroz kosu
hineći kako ih šišaju ,nemareći pritom što je mašina više čupala
kose nego rezala. Pritom bi se cerekali i uživali u bolnim grimasama
onog kog su “šišali”.“Rambo” me pogleda ,tada sam i ja njega mogao
ispod oka pogledati, niskog rasta, iscerenog lica tako da sam mu
vidio nepravilno izrasle zube s slomnjenim desnim očnjakom, i kad je
vidio šljivu pod desnim okom upita me:”Šta ti je,bre, to?“Uspomena
iz Stajićeva” slagao sam.Nije me prepoznao,ali bilo je to trag
njegova “Karađorđa” od sinošnje zamolbe za odlazak na WC.
“Ako i treba “ reče i izađe se iživljavati na preostalim
zatvorenicima u trpezariji.Taj smo dan do 19 sati navečer već
nateklih ruku od stiskanja ručne mašine stari brico i ja uspjeli
ošišati oko dvije stotine logoraša. Krasan Badnjak ,razmišljao sam u
sebi dok me čuvar pratio u sobu. Ruke su me boljele od stiskanja
škara i mašinice Sjetio sam se da je netko u Stajićevu rekao da je u
Mitrovici najgori tretman. Onima, koji su otišli u Mitrovicu, nisam
nimalo zavidio. Pokazat će se međutim , da je od svih ,ako se može
rangirati pakao, Niš bio najgori.Kad sam ušao u sobu i kad su me
vidjeli ošišanog na nulu i sa šljivom na oku obasuli su me
pitanjima. Ispričao sam im tretman šišanja i kad su shvatili što ih
čeka jadni izgled lica zamijenili su još jadnijim. Grimasama,
psovkama i uzdasima svatko je na svoj način zamišljao što nas
očekuje.Znao sam da se sada na slobodi, u tako blizoj, a tako
dalekoj domaji, vrše zadnje pripreme jela, pića i kolača. Božić je i
vrijeme mira. Dogovaraju odlasci na ponoćku gdje sam ja ? Mislio sam
da je to samo ružan san. Gladan kako već može biti gladan logoraš.
Ležao sam i prebirao misli. Bože zbog čega je ova kazna ?Zašto baš
ja ?Gdje sam pogriješio ?Čime sam to zaslužio? Zar zato što smo
htjeli ono što već drugi imaju? Nismo željeli tuđa,tražili smo svoja
prava. Nismo otimali tuđe, nismo napadali tuđe domove ,branili smo
svoje.Kako je moguće da dojučerašnji ljudi postanu takve zvijeri.
Što se to dogodi s čovjekom da se preobrazi u nečovjeka. Koji su to
poticaji i uvjerenja da to što rade smatraju ispravnim.Zašto ono što
sebi uzimaju za pravo ne daju drugima. Mora da je ipak greška u
kodu. Čovjek je ,kažu umni ljudi, genezom nastao od životinje.
Valjda nisu sve sličnosti izbrisane pa se ponekad vraća u oblik
svojih predaka. Dugo nisam mogao zaspati. Na koncu s uvjerenjem da
su naše patnje zalog ljepšim svim budućim Badnjacima , utonuo sam u
san. Sanjam kako sam sa svojima za prazničkim stolom s obiljem kako
je i priličilo za te praznike. I kad bi posegnuo za nečim uvjek bi
mi se netko ili nešto ispriječilo. Kao da su mi vezane ruke i ma
koliko e trudio nisam uspio ništa doseći. Tantale i Sizife dobili
ste brojno društvo.Dreka sirene i zvuci ,koji su se stvarali
skokovima iz kreveta ,vratili su me u zbilju.Čestit Božić logoraši
tiho sam pomislio u sebi,ali sva je zgoda da će biti jedan od
najtužnijih. I bio je. 3.ISHRANA
Nakon jutarnjeg skakanja na zvuk sirene i namještanja kreveta na
koje niste smjeli sjesti tokom dana i toalete koja je trajala svega
nekoliko minuta ,kao golema gusjenica pognute glave i ruku na leđima
,išli smo s drugog kata prema prizemlju u “trpezariju”.Nekoliko
logoraša dijelilo je kruh i ono što su davali za jelo. Potom bi, ne
prekidajući gusjenicu, išli do centralno postavljenog stola,
spustili uzetu hranu na stol i dalje stojeći pognute glave s rukama
na leđima. Kad bi i posljednji stavio hranu na stol čuvar bi
dreknuo:“Sedi! Imate tačno dve minute da to pojedete. Krećiti na moj
znak. Sad”Hrane je bilo više nego malo. Onako gladni jedva bi
dočekali da nešto pojedete. Krenuli di da što više u te dvije minute
pojedete. U toj žurbi žlijezde ne bi stigle izlučiti pljuvačke da bi
mogli progutati zalogaje. Kako je žalosno bilo pogledati čovjeka u
takvim okolnostima. Morao se pretvorit u ono što nije svojstveno
čovjeku. Nagon za samoodržanje jači je od kulture. Pokušavalo se na
svakojake načine ugurati hranu u želudac. Većina se pritom zagrcne,
a čuvari koji su kružili oko nas jedva bi dočekali razlog za
intervenciju. I dok su zagrcnuti kašljali, čuvari su nemilosrdno
mlatili palicama. Pogledao sam ispod oka, na vratima blagovaonice
oslonjen na dovratnik stajao je spomenuti pukovnik i cerekao se na
postupke čuvara. Bože ,pa ni psa ne treba dirati dok jede ,mislio
sam , a kamoli ljude. Mislio sam da su samo priprosti čuvari
nafilovani Slobinom doktrinom bili kadri raditi takve gadosti, ali
sam poslije ovog prizora shvatio da bez obzira na rang i funkciju
svi odreda jednako primitivno uživaju u maltretiranju svega što nije
srpsko. I usprkos polustoljetnoj propagandi i svesrdnom trudu srpske
politike da dokaže genocidnost Hrvata, shvatio sam da su samo htjeli
prikriti upravo svoju genocidnost i bolesnu mržnju prema svemu što
je nesrpsko. Nakon toga svega potajno sam uživao kad su nam govorili
“Svi ste vi ustaše. Sve vas treba poklati!”.Pod tim sinonimom
“ustaše” smatrao sam da je to njihov izraz od straha za Hrvate bio
sam ponosan što sam Hrvat.Kad su me jedanput pitali:”Za koga si se,
bre, ti borio?”Slijedio je odgovor “Za svoj narod”.A onda pitanje
:”A ko je tvoj narod?”.“Svi oni koji žele sa mnom da žive” bio je
odgovor. Očekivao je da kažem Hrvati. Malo je zastao, zatresao
glavom i očito zbunjen odustao od novih pitanja.I kad bi pomislili
da ste tek počeli jesti oglasili bi se čuvari:”Gotovo. Diži se!”Dao
bi glavu da nije prošlo više vremena od jedne minute. Ostatak hrane
koji nismo uspjeli pojesti morali smo bacat u “pomnije”.Morali smo
glasno izvikivati svoj redni broj i uz glasan tresak, ako smo imali
,bacati pribor za jelo u neko metalno bure.“Da se nije neko usudio
da hleb ili nešto drugo stavi u džep. Jao njemu!” drečali bi
“Rambe”,”Razbijači” i “Razarači” kako su sebe nazivali pojedini
čuvari. Nismo smjeli nepojedeni kruh ponijeti u spavaonici i onda
tamo na miru pojesti. No uvijek se našlo načina i da se ta naredbe
zaobiđe. Nevjerojatna je snaga volje, dar kolektivne mudrosti
snalažljivosti u opasnostima. Jer kad su vam svi životni nagoni
zatomljeni i kad je ostao samo onaj ,održati se na životu, adrenalin
je tekao potocima ,a mozak je sve aktivnosti sveo na minimum, osim
one kako preživjeti. U tim situacijama rađaju se svakojake ideje, od
kojih neke i uspiju. Kruh je ipak stizao u sobu. Ta nedovoljna
ishrana teže je pogađala mlađe, koji nisu nikad gladovali. Lakše su
podnosili batine nego glad. Poslije “objeda” počela bi obvezna priča
što bi tko u ovom momentu na slobodi i koliko pojeo najomiljenijih
jela. Kad smo upitali jednog od starijih logoraša što bi on sada da
može uradio. Rekao nam je:”Da mi je sad da sam na klupi na Zrinjevcu
s veknom kruha pod pazuhom i punom flašom “Badelovog” konjaka da ja
sve to sam pojedem i popijem i da me nitko ne dira!” Tako banalno
jednostavna želja, a tako prokleto teško ostvariva.I onda bi se po
komandi “gusjenica” vraćala u svoju sobu. Čulo bi se samo ujednačeno
kloparanje obuće čije su vezice ,oduzete, ostale negdje u Stajićevu.
Teunisone odjeke preko hodnika i stubišta prekidale bi samo psovke i
udarci čuvara s obveznom napomenom “brže bre”To bi se ponavljalo tri
puta dnevno. 4.ODRŽAVANJE HIGIJENE
Za razliku od Stajićeva jedina svijetla strana bila je da smo barem
spavali svatko na svom krevetu.Za veliko čudo i grijanje je radilo.
Nakon sirene i dreke čuvara imali smo pravo na jedno prijepodne
obavljanje nužde i umivanje. Drugi odlazak u sanitarije imali smo
jedanput poslije podne. Između tih odlazaka od tog psihičkog
presinga imali ste dojam da će vam mjehur puknuti i da morate
neizbježno na WC ili će biti u gaće. I kad bi konačno stigli do Wc-a
isteklo je jedva nekoliko kapi tekućine. Tortura je činila svoje.
Dok su trajale zalihe ondašnjih dinara pojedinci bi naručili
britvice za brijanje ,ali bi ih čuvari pod izlikom kao opasne
oduzimali. Nakon naredbe da se ipak moramo svi obrijati dali bi nam
vjerojatno naše britvice, ali već istrošene .Od njihove strane
,naravno. U grupi po pet odveli bi u kupatilo i po već ustaljenoj
komandi “sad” morali bismo navlaženu bradu hladnom vodom pokušati
skinuti koliko je to bilo moguće. Vrijeme je opet ograničeno na
njihovih “dve minute”.Čuvar bi za to vrijeme našao praznu limenku
koja je služila kao pepeljara i po njoj lupkao palicom. Ako bi se
netko osvrnuo na lupu bio je povod za intervenciju. I kad bi čuvar
smatrao da je vrijeme prošlo lupio bi palicom po limenci da bi ova
odskočila i završila negdje u suprotnom kutu i dreknuo :”Gotovo”.U
tom momentu morali smo što smo brže mogli baciti britvicu i trkom
izići u spavaonicu. Tko je bio zadnji taj bi izvukao deblji kraj.
Normalno da se s tupom britvicom i hladnom vodom niste mogli
obrijati da se cijeli dan brijete. Bilo je tragikomičnih izgleda
lica koji su tu i tamo uspjeli nešto obrijati ili se usput
ozlijediti trljanjem tupe britvice. Nakon nekoliko pokušaja i
promjena britvica nekako smo se prvi put riješili brade stare preko
mjesec dana.O kupanju i toploj vodi nije bilo ni spomena.Za slučaj
da se dopusti pojedincima vanredni odlazak na WC ,zašto je morao
posebno moliti sobni, čuvar bi ih uz otvorene kabine promatrao i po
njegovom nahođenju dreknuo “gotovo”.Svi bi morali istrčati sa
spuštenim SMB gaćama i trčati hodnikom do sobe i tamo se
obući.Možete si zamisliti trčanje gologuzih zatvorenika sa spuštenim
gaćama i posprdnim uzvicima čuvara. Čemu im je to služilo valjda
samo oni znaju. 5.TRETMANI ČUVARA
Već prvi dan boravka čuvari su počeli svoju igru. Upali bi u
spavaonicu i ako niste u tom trenu bili kod svog kreveta u poznatom
stavu, zna se. Uz primjedbe i poznate psovke korigirali su palicama
naše položaje. Onda bi jedan od njih, jer uvijek su ulazili po
trojica, povikao :”Ko je od vas Hrvat neka digne levu ruku!”.Pošto
smo bili svi osim trojice Hrvati svi smo podigli ruku.To im je bio
način da vide tko ima na ruci sat ili prstenje te su počeli uz
propovijed da je to zabranjeno nositi i da se mora predati čuvarima
,silom skidali i prisvajali. Jasno bez reversa. Izabrali smo sobnog.
Nakon njegovog razgovora s čuvarima došao je u sobu i objasnio nam
kako su “oni” voljni da nam malo progledaju kroz prste ako im kao
soba svaki dan kad su oni u smjeni kupimo po šteku Marlboro-a. Jasno
to su tražili i druge smjene, a bilo ih je tri i mijenjale su se
svakih osam sati. Dok je bilo zaliha nekako se moglo to ostvariti,
ali što dalje bivalo je nemoguće. Normalno sa štekama ili bez njih
tretman nije imao bitnije razlike. Osobito su se trudili da iole
bolji komad odjeće ili obuće kod zatvorenika promijeni vlasnika pod
izgovorom da idu kući na odsustvo pa će nam po povratku vratiti.
Naravno da u to nikad nismo ni povjerovali. U zamjenu dobili bi
rashodovano SMB. Donijeli su nam kartonsku kutiju i rekli sobnom da
je to za otpatke. Netko je to povjerovao i stvarno bacio neki
papirić u kutiju. Nakon jednog od stalnih upada kad su vidjeli
papirić u kutiji prvo izdeklamirali da to nije kutija za ustaške
otpatke ,a potom pretukli sobnog da se to ne bi ponovilo. Jednom
prilikom sobni je upitao da mu kažu pravila kako da se ponašamo ,da
ne stvaramo priliku za “odgoj”.Rekli su pravilo je da nema pravila i
da pravila vrijede kako oni kažu. Drugo nismo ni očekivali.
Bilo je i časnih iznimaka. Neki
desetar, saznali smo od njega , iz Banja Luke, najvjerojatnije
musliman, bio je što bi se reklo normalan čuvar. Nije nikada tukao.
Kad je bio u smjeni mogli smo po potrebi otići na WC ili ponekad čak
otići u susjednu sobu da se vidimo s prijateljima ili ostalim
poznatim braniteljima. Izmjenjivale su se informacije. Mogli smo u
grupicama otići i oprati već skorjeli veš od prljavštine Stajićeva.
Čak nam je u dogovoru s sobnim za Novu Godinu donio flašu rakije,
koju smo potajno odlazeći u kupatilo popili i nazdravljali za skori
izlazak. Hvala mu!Najgore je bilo kad su otišli redovni vojnici i
došli čuvari rezervisti. To je bio pakao. Svi su bili dragovoljci.
Došli su iz samo jednog razloga da izbjegnu ratište i da se
iživljavaju nad zarobljenicima. Odreda su bili svi visokog rasta,
korpulentni i nabijeni željom za maltretiranjem. Nisu birali ni
sredstva ni vrijeme ni ljude.Svakodnevno je bila takozvana večernja
prozivka. Svi bi izišli iz sobe i poredali se uz zid s vrhom obuće
uza zid, glava dolje oslonjena na zid i ruke na leđa. Onda bi njih
nekoliko otišlo u sobu i sve ispreturali, tražeći eventualno nešto
skriveno, kako bi znali reći “opasno po bezbednost čuvara”. Međutim
oni su tražili materijalnu korist.Za iole nešto vrjednije stvarčice,
uspomene ili novac uvijek se našlo načina sakriti. Ostali bi čuvari
išli iza leđa i vršili korekciju položaja nogama ,rukama ,palicom.
Nisu birali mjesta za udaranje.
Prvo su povikali :”Zenge dva
koraka nazad”.Oni za koje su saznali da su pripadnici Zbora narodne
garde morali su prvi proći kroz specijalni tretman. Odvodili bi ih
jednog po jednog u kupatilo. Tukli do iznemoglosti. Polijevali vodom
pa ispočetka. Onda bi ih vratili među ostale gdje bi bili opet na
meti kao redovno sljedovanje.
Čudan je bio taj moment dok ste čekali kad ćete doći na red. Nisu
bili sistematični. Tukli su nasumce, ali nitko nije prošao bez.
Najgore je bilo to iščekivanje. Nisteznali gdje će vas udariti pa da
se pripremite. Već od samog neprirodnog položaja i te neke strepnje
noge bi vam počele drhtati i bili ste podložni pomaku. A to je opet
bio povod za specijalnim tretmanom jer stalno se vikalo: “Ne mrdaj.
Šta se mičeš, bre? Tebi govorim”.A niste znali kome govori, jer su
svi bili u istoj situaciji. Kad bi vas konačno počeli tući niste
osjećali bol, samo olakšanje da je počelo i da će proći. Svaki
prozvani bi se odvojio od zida i što je brže mogao odlazio u sobu.
Međutim morao je proći kroz špalir palica i vojnih čizama broj 50
koje su vitlali na sve strane da vas zakače uz gromko naslađivanje
uz svaki dobro plasirani udarac. Nakon ulaska u sobe tek ste tada
počeli osjećati mjesta gdje su vas udarali i brojati koliko ste ih
ulovili. Stenjanja i komentari bi kratko trajali jer ste morali u
krevet ,svjetla su se gasila i nije se smio čutiPo danu nismo imali
nikakvih aktivnosti. Ponekad bi odredili nekolicinu da oribaju
nusprostorije i hodnik. Potom bi izabrali najtežeg, posjeli na staro
ćebe i vukli smo ga po hodniku da se sjaji. Sto trideset osam
“vinaz” ploča 40x40 cm. Izbrojio sam dok smo teglili ćebe ili ribali
hodnik. Pedeset i pet dugih metara. Na niskim ormarićima uzduž
prozora hodnika sjedili bi čuvari i izvikivali komande i korekcije
rada. Pokušavali smo kojekakvim razgovorima i mozgalicama zaboraviti
stvarnost. Pokušavao sam ih zainteresirati da slažu križaljke te da
ih poslije ostali rješavaju. Donijeli bi nam po par knjiga za koje
nisam sve uspio doći na red za čitanje. Sjećam se Selimovićeva
“Derviša” ,Andrićeve “Proklete avlije” i “Aleje srebrenih
nevjesta”,autora čije sam ime zaboravio i jednog kratkog romana
“Jaši noćas” skandinavskog autora. Mislim da je oni ,koji su nam je
dali nisu pročitali. Tema romana borba za samostojnost i slobodu
nije se nikako mogla uklopiti u njihovu doktrinu i postupke.Mnogo
puta ,gledajući kroz malen prozor s neprirodno jakom metalnom
rešetkom, sjetio sam se stihova srednjoškolske lektire :”Da li će
sloboda znati pjevati kao što su sužnji o njoj pjevali”.Mislim da
sam tek sad shvatio autora. Pokušavao sam poput likova iz SF-a
transformacijom volje doseći način kako da se snagom uma prođe s
druge strane rešetaka. Uvjerio sam se da je to ipak samo SF.nikakav
glas u spavaonici.Inače tijekom dana bi svaka smjena u svojih osam
sati ušla najmanje tri puta u spavaonicu i pod svakakvim banalnim i
primitivnim isprikama preturala, tukla i verbalno se iživljavala.
Najgore bi prošli oni koji su bili tog dana na ispitivanju ,a
ispitivači nisu bili zadovoljni njihovim iskazima. Tukli bi ih do
iznemoglosti. Bacali na pod i gazili po njima čizmama. Nagazili bi
ih čizmom na glavu i onda čitavom težino se okrenuli na peti
ostavljajući krvave i izguljene uši, lice, vrat. Osobito su uživali
u bolnim uzvicima nakon udaraca nogom u prepone ležećeg zatvorenika.
Bože, koliko smo žarko žudili za osvetom za sve nanesene boli i
poniženja, a znali smo da i kad bi nam se pružila prilika ne bi
mogli raditi ono što su oni nama. Oslovljavali su nas svakako. Bili
smo pobunjenici, vojni zarobljenici, zatvorenici, izdajice, ratni
zarobljenici, separatisti i razbijači Jugoslavije. Oni su sebe
nazivali Rambo, Razarač, Razbijač, Vojvoda...svjetska elita
,nepobjediva vojska. A ustvari su umišljena kopija doktrine Crvene
armije. Bolesna opsesija i opijenost veličinom srpstva. Primitivni
barbarski mozak. Bijedni nivo civilizacije koja je dobila mogućnosti
da se sa opljačkanom imovinom i opremom na svojim dojučerašnjim
bratstvom i jedinstvom iživljava srednjevjekovnim osmanlijskim
načinom. Jadna kopija KGB uzora. Jezik u kojem nema mjesta za riječ
ljudska prava i čovječnost. Bijeda i izrodi ljudskog roda. Šaka
jada. Gnjide. Nula. Sramoto ljudskog roda ime ti je Niš.
6.ISPITIVANJA
Zgrada u kojoj smo smješteni stara je ,od cigle debelih zidova s
malim prozorima i obveznim rešetkama na njima. Sobe su bile veličine
za smještaj pedesetak ležajeva naguranih na kat tako da se jedva
prolazilo između njih. Imala je više traktova razuđenog oblika.
Naslanjala se na više susjednih objekata koji su činili zatvorsko
dvorište. Zgrade su bile od prizemnih do onih na tri etaže. Dio u
kojem smo smješteni dužine kojih šezdesetak metara sa sobama
okrenutim prema dvorištu. Široki hodnik na bližoj strani završavao
je “TV salom”, a na drugoj je završavao na stubištu na kraju kojeg
je bila masivna metalna rešetka iza koje su sjedili čuvari. Prije
“TV sale” nalazile su se dvije omanje prostorije veličine pola
spavaonice. Jedna je bila kupatilo, druga WC. Kupatilo je bilo
betonsko korito duž jednog zida i mali uzanim policama iznad i
slavinama s pitkom vodom. Wc je imao četiri otvorene kabine s
ćućavcima i betonsko korito sa slavinama koje je služilo kao pisoar.
Na drugom kraju stubišta bile su prostorije čuvara, uprave i
liječnika. Blagovaonica i kantina bile su u prizemlju. Nas su
smjestili na gornje etaže. Prva grupa zarobljenih na Mitnici bili su
u prizemlju. Široko dvokrako stubište s metalnom ogradom vodilo je u
dvorište. Na sredini dvorišta bio je mali park s klupama za
sjedenje. Veličina dvorišta je nekih cca 50x50 metara. Na drugom
kraju dvorišta nalazile su se prizemne zgrade u kojima su bile
prostorije za ispitivanje. Jedan trakt zgrade bio je za “obične”
zatvorenike koji su znali vrijeđati i dobacivati prema logorašima
kad su bili na rijetkim šetnjama u dvorištu.Već drugog dana
pojedinci su odvedeni u samice i nismo ih vidjeli do preseljenja u
Mitrovicu. Zaredali su pozivi na ispitivanje. Po izlasku iz sobe u
poznatom položaju i obveznom upisu na kraju hodnika, silazili bi
stubama u prizemlje. Već prema tome kakav je bio čuvar slijedio je
tretman putem od pedesetak metara preko dvorišta do zgrade.
Zatvorenik u pognutom položaju nije vidio ništa osim svojih stopala
i betonskog dvorišta .Čuvari bi drekom “Levo”;”Pravo” ili “Desno”
vršili navigaciju. Nerijetko bi namjerno vodili tako da zatvorenik
udari u stupove rasvjete ili ostale prepreke. Slučajno zatečeni
čuvari na dvorištu koristili su priliku da daju svoj obol odgoju
“Tuđmanovih bojovnika”.Obol im se sastojao isključivo od načina koji
su mogli smisliti njihove primitivne i bolesne mašte. Znali su
narediti zatvoreniku da se sagne tako da proturi svoju desnu ruku
između nogu ,otraga ,tako da je čuvar uhvati i kao da gura ručna
kolica vodio do ulaza zgrade za ispitivanje. Tamo bi ga posjeli za
jedan poveći stol. Glava dolje i ruke na leđa, bez gledanja u osobu
koja je vršila ispitivanje. Zavisno o tome za čega su ga teretili
razlikovale su se metode i načini ispitivanja. Ispitivača je bilo
više. Upoznao sam samo jednog, koji mi je rekao da je zagrebački
student pravnog fakulteta. Interesirale su ga razne pojedinosti od
onih banalnih do nekih za koje nisam imao odgovor. Tražio je podatke
o raznim osobama koje nisam poznavao. Pitao je za “političke
kolovođe” i stranačke prvake, tražio podatke o načinu na koji su
vođene pojedine vojne operacije ,o događajima vezanim za nestanak
pojedinaca srpske nacionalnosti, te “istine” o likvidaciji enormnog
broja Srba te skice terena i objekata koji su se spominjali u vojnim
operacijama. Tražio je da mu detaljno opišem moje aktivnost za
vrijeme ratnih zbivanje. Kad sam u globalu opisao, izvadio je neke
dokumente za koje mi je rekao da su iz Vukovara. Imao je manje više
sve moje osobne podatke i biografiju. Špijunaža je obavila svoj
posao. Vidio sam da dosta toga znaju, ali nisu znali sve to povezati
u suvislu cjelinu. Mislim da nisu nikada shvatili što se i kako
zapravo događalo u Vukovaru. Ni mi sami nismo mogli znati o svim
događanjima. Iz razgovora međusobno saznavali smo pojedinosti. Bilo
je dobro što manje znati. Postoji mogućnost da nesvjesno kažete neki
detalj, a onda slijedi dedukcija. Upliću se svi i na koncu dolaze do
pojedinosti koje ne bi trebali znati. Dogovor je spominjati samo one
koji nisu zarobljeni i poginule. Zato sam govorio samo o onom o čemu
je po mom mišljenju već imao podatke bez potrebnih detalja.Za stvari
za koje sam pretpostavljao da nezna rekao sam da ne znam. Isticao mi
je da trebamo razgovarati kulturno, kao intelektualci. Pravi
intelektualac nebi radio ovo što ti radiš, zaključio sam u sebi.
Inače prema iskazima drugih, kakav je bio prema njima ,meni se
učinio donekle korektan. Bio sam dva put na ispitivanju i nijednom
nije tražio pomoć batinaša. Prema iskazima i izgledima pojedinih
zatvorenika koji su se vraćali sa ispitivanja bilo je za
pretpostaviti vrlo grubih, neljudskih, batinaških postupaka po
kojima su ih tukli istovremeno dvojica. Ispitivanih bi morao izuti
obuću, kleknuti na stolicu i prebaciti se preko naslona. Jedan bi ga
tukao po golim tabanima, a drugi po stražnjici, tako da poslije toga
nisu mogli ni sjediti ni hodati. Postupak bi ponavljali dok ne bi
bili zadovoljni iskazom ispitivanima ili bi ga pustili koji dan pa
ponovo. Muka božja. 7. PRIZNANJE
HRVATSKE
15. veljače 1992. nećemo zaboraviti dok smo živi, barem ne oni koji
su bili te večeri zatočenici u Nišu. Kad je po ustaljenom redu
trebala početi prozivka nije se pojavio nitko. Onda smo po neobičnoj
galami, tutnjanju cokula na susjednim etažama znali da se događa
nešto nesvakidašnje. Pretpostavljali smo svašta ,od dobrog ,lošeg i
najgoreg. Nismo imali nikakvih informacija što se dešava u
Hrvatskoj. Mislili smo da se desilo ono najgore ,da su nas pregazili
,kako su nam rekli da će učiniti oni kojima smo se predali
19.11.1991. ispred “Commerca” u Borovu Naselju. Dok su nas
pretresali i odvodili prema autobusima, jedan stojeći oslonjen na
metalnu starudiju tenka T-55, reče nam ,dok su reporteri beogradske
televizije snimali predaju ustaša:”Niste imali državu hiljadu godina
i nećete je vala imati još toliko. Sredili smo vas, a sada idemo na
Osijek i Vinkovce!” Mislili smo da se to dogodilo te da sada slave i
iskaljuju “veselje” na nama. Na sreću nije bilo to. Svjetla se nisu
gasila. Tutnjava je prestala. Onda smo se sa strepnjom ukipili svaki
pored svog kreveta šuteći iščekivali. Čuli smo kako su sobu po sobi
prije nas na našoj etaži izvodili na prozivku. Onda bi udarci ,
tutnjanje cipela i prigušeni jauci prekinuli muk. Prisluškivali smo
glasove u općem metežu isprepletenih psovki, udaraca i stenjanja
onih koji su padali ili s mukom sustezali urlike od boli od
dobivenih udaraca. Čudio nas je veliki broj glasova večerašnjih
čuvara. Onda smo čuli poznatu prozivku, trčanje, udarce, psovke,
povike i s treskom zatvorena vrata. Mislim da smo svi pretrnuli kad
su se vrata na našoj sobi s treskom noge otvorila. Na vratima se
pojavio uniformirani niski podoficir ne veći od metar i žilet.
Dreknuo je:”Sobni, izvedi ljude na prozivku.” Čudno mi je bilo što
nas je nazvao “ljudi”.Izišli smo bojažljivije nego obično. Vidjeli
smo desetak zajapurenih policajaca koje nismo do sada vidjeli.
Ispred njih je stajao spomenuti vodnik. Ispričao je da je službovao
u Zagrebu, te da su zbog nas njegova žena i dvoje djece bili tri
dana u skloništu i da smo mi odgovorni za njihove patnje. U
usporedbi s tri mjeseca pakla u Vukovaru to je bilo
grozno-razmišljao sam.“Dobili ste državu. Evropa vas je priznala.
Došli smo vam čestitati!” -oglasio se opet vodnik.Tada mi je bilo
sve jasno. Nisu nas pregazili, nisu pokorili, već ćemo se konačno
odlijepiti od njihova balkanskog zagrljaja. Mislim da smo svi u sebi
likovali i da bi najradije od zadovoljstva, usprkos njima,
zavriskali. Znali smo da ova tortura neće trajati vječno i da ćemo
je se konačno riješiti. Onda kao jedan na riječi čestitkevodnika već
razjapureni njegovi čestitari počeli su nemilosrdno “čestitati”.Nisu
nas kao obično boljeli udarci, nego sa svakim slijedećim znali smo
da im se bliži kraj i da iskaljuju svoj bijes i nemoć na onima koji
im nisu u stanju da se suprotstave ,ne zato što ne bi htjeli ,nego
zato što nisu smjeli. Čestitanje je trajalo kao vječnost. Nikad
kraja. Dobri sat vremena. Kad su se čestitari konačno umorili od
“čestitki “ počela je uobičajena prozivka. Trčanje, špalir, sad već
mnogo neprecizniji udarci i treskom zatvorena vrata. Kad su se
čestitari preselili na etažu ispod počelo je potiho veselje i
čestitke između sebe. Konačno smo zaključili da nas više nemaju
razloga držati i da ćemo u najskorije vrijeme na razmjenu. Ali
nažalost pokazat će se da smo se jako prevarili u zaključku. Većina
od nas nije bila ni na trećini budućeg zatočeništva.U nadi ispravnog
zaključka, naš položaj nije nam se sad više činio tako strašnim.
Nikad zatomljena nada u skori izlazak, sad se već skoro razbuktala.
Svjetlo su čestitari ove večeri osim uobičajenih 21 sat ugasili u
četiri ujutro. Znali smo da će sirena drečati u šest. Legli smo
samouvjereni da više ništa neće biti tako strašno da se ne bi moglo
izdržati.Prošlo je više od mjesec dana, a onda je došla razmjena.
Mislili smo da idemo svi. Kad su pročitali imena onih koji idu,
shvatili smo da još nije kraj. Čudna je nastala tišina u sobi kad
smo kroz rešetke vidjeli odlazak autobusa s onima ,kojima je muka
prestajala sa svkim metrom prijeđenog puta prema Hrvatskoj. Svatko
je na svoj način razočaran razmišljao. Više nas je ostalo nego
otišlo. Nada za brzi izlazak polako je kopnila. “Ma ko ih
j...!”,netko je glasno prokomentirao i soba se vratila u
stvarnost.Nakon par dana dovedeni su zatvorenici iz samica. Neke su
u vojničkim dekama morali nositi do sobe. Nisu bili u stanju hodati.
Opet se nada pojačavala ,valjda je sad gotovo. Prvi sobni (Vlatko
Surma) jedva prepoznatljiv ,doveden je iz samice. Okupili smo se oko
njega, rukovali, razgovarali. Jadno je izgledao. Oronuo, neobrijan,
okopnio, onemoćao od batina i tretmana jedva je govorio. Nesvjesno
je plakao. Bio je sretan što se vratio među nas. Malo nas je bilo
tko je mogao suzdržati bijes i suze. Tješili smo njega i sebe da je
kraj blizu. Sutradan su nas prebacili autobusima u Sremsku
Mitrovicu. Netko je zapitao visokog potporučnika ,kojeg smo upoznali
u Stajićevu, kad izlazimo. Čuli smo odgovor:”Ostat ćete vi ovdje
duže nego što mislite!”.I bio je u pravu.
Zatočenik logora Niš
H. A.
Zatvor. Visoki zidovi, žica bodljikava, kula sa stražarima. Djeluje
mi kao slika iz filmova "dvorac strave i užasa", a u stvari je to i
bio. Ne mogu zamisliti da se nekoga može tako mrziti, a da ga u
životu nikada nisi ni vidio. Tako su se prema nama ophodili u
zloglasnom niškom kazamatu. Tukli su nas svakodnevno i uvijek su za
to pronalazili neki razlog. Ni odvođenje na jelo nisu propuštali kao
priliku da nas koji put usput udare. Odlazak na ručak ili večeru bio
je trčećim korakom, uz naredbe "počinji" i "prekini", a sve to u
nekoliko minuta. Na ispitivanju pitali su me što sam radio u
Vukovaru kako prije rata tako i za vrijeme rata, zatim su tražili da
im opišem što se sve događalo u Vukovaru. Bio sam vrlo oprezan da na
tim ispitivanjima ne spomenem nečije ime, jer sam znao da bi tada
bilo još gore. Nakon priznanja suverenosti Hrvatske dobijali smo
posebne batine, doslovce su se na nama iživljavali. Neki su se
zatočenici od silnih batina potpuno izobličili, bilo je teško
gledati ih, a nisi u mogućnosti pomoći im. Najteže mi je bilo
gledati kako su se iživljavali na mladim dečkima koji su bili
generacija mojih sinova.Kad je došao dan razmjene, bio sam sretan,
ali me je duša bolila misleći na te mlade ljude koji ostaju na
milost i nemilost zlotvorima, koji su spremni na sve torture koje
normalnom čovjeku ne bi na pamet pale.
Kada smo 26.01.1992. iz Bosanskog
Šamca prešli na teritorij Hrvatske, u Slavonski Šamac, mislim da sam
se ponovno rodio. I kako je netko od nas rekao :"Pobjegli smo iz
pakla"!
Fra Branimir Stjepan Kosec
Put u nepoznato (NIŠ)
Ta vožnja po lošim cestama trajala je dugo. Konačno je ona razbila i
naše strahove nametnuvši ponovno razmišljanje o tome gdje smo i kamo
ćemo. Opet smo osjetili da je autobus na dobroj cesti, na asfaltu,
te da je to prometna cesta, jer svaki smo čas vidjeli svjetla
automobila koji su dolazili iz protivnog pravca kretanja. To nas je
malo smirilo. Nakon dulje vožnje ušli smo u jedno veće mjesto,
vjerojatno neki grad. Autobusi se kretao između nekih zgrada i tada
je stao. Naređeno nam je izaći iz autobusa, jedan po jedan. Autobus
je bio stao sasvim blizu ulaza u neku veću zgradu. Opet nas je na
ulazu čekala skupina policajaca s pendrecima. Trčali smo između njih
i utrčavali u prostoriju. Kad sam stupio u nju, bilo mi je jasno da
sam opet u nekom zatvoru, ali nitko nije znao u kojem smo mjestu. U
toj sobi svatko od nas je morao stati kod jednog kreveta i tako smo
dugo stajali i čekali. Stražari su nas svaki čas nas prebrojavali.
Nakon izvjesnog vremena odvodili bi nas, jednog po jednog, u drugu
sobu, u prostoriju koja je mogla služiti za blagovaonicu. Tu su nam
dali jesti kruh i neko tijesto. Nakon toga su me vratili opet u sobu
s krevetima i opet sam morao stajati kod kreveta. Nakon dugo vremena
netko je dao naredbu da pripravimo krevete za spavanje i da legnemo.
Bili smo umorni i prestrašeni. Umor je tražio san, a strah budnost.
K tome nas je svaki čas netko dolazio kontrolirati. Kad već nismo
bili u stanju reagirati na te preglede, ostavili su nas na miru;
možda su se i sami umorili. Ujutro smo saznali da se nalazimo u
vojnom zatvoru u Nišu. Ponovno je počeo zatvorski život. Onda su
počele različite zapovijedi. Poslije ustajanja svi smo išli na
umivanje, i to sve na brzinu, pa u WC, u skupinama kako bi koji
stražar izbrojio. Zatim je uslijedilo čišćenje sobe. To su radili
redari koji su se mijenjali svaki dan. Iza toga je bio doručak, i to
negdje između 8,00 i 9,00 sati. Doručak se sastojao od komadića
kruha, malo pekmeza i čaja na dnu šalice; to je bilo sve. I tako
svakog dana isto. Ručak je bio iza 13,00 sati. Jeli smo jedno kuhano
jelo. Hrane smo dobivali količinski vrlo malo, nešto na dnu
plastične šalice, i uz to komad kruha. Večera je bila ista kao
ručak. Sve u svemu, hrane nije bilo dovoljno, ni izdaleka onoliko
koliko je jednom organizmu potrebno. Tako su nas mučili i fizički
izgladnjivanjem, a ne samo psihički ispitivanjem i prijetnjama o
suđenju za izmišljene krivnje. Toliko su nam prijetili strijeljanjem
da već nismo ni reagirali na te prijetnje. Ni ja ni ostali nismo
znali koji je dan i koliko je sati. Računali smo brojeći po
sjećanju, ali smo gubili orijentaciju. Nismo se brijali, jer su nam
oduzeli pribor za brijanje ne dozvoljavajući da ga držimo kod sebe.
Nakon tjedan dana zatvora, onih dana u Mitrovici, Aleksincu i u
Nišu, donijeli su nekoliko aparata za brijanje sa žiletom da se
obrijemo. Dok se tko brijao, uz njega je stajao stražar. Jednim
žiletom trebalo se obrijati 15 do 20 osoba. Oni koji su bili prvi,
mogli su se obrijati, ali oni oni posljednji u grupi uzaludno su se
trsili; žileti više nisu rezali i brada je ostala neobrijana. Ne
znam kada, ali nakon nekoliko dana boravka u Nišu ošišali su nas “do
gola” i zatim poveli na kupanje. Nakon toga su nam dali stara i
poderana vojnička odijela. Kad smo ih obukli, toliko smo se
izmijenili da se nismo mogli prepoznati. Netko je to protumačio kao
namjeru da nas pošalju u prve bojne redove na ratište, da nas
postave ispred vojnika kako bi nas pobili naši vojnici. Naravno,
takva pretpostavka bila je dovoljna da se u nas ponovno uvuče novi
crv straha. No, hvala Bogu, to se nije dogodilo.Opet su počela
ispitivanja, nova, niška. Trajala bi satima. Ispitivali su me sve od
početka pa nadalje. Sve sam to morao govoriti više puta. U takvom
načinu ispitivanja postojale su različite zamke, jer bi me u tom
nizanju događanja ispitivač naglo prekinuo upitom o nekoj konkretnoj
osobi, za nekog viđenijeg i odgovornog Vukovarca. Inače je
ispitivače zanimalo: tko je zalazio u samostan, koliko je ondje bilo
vojske, koliko oružja, koliko snajperista u tornju i sl. Ta pitanja,
koja su pretpostavljala da je samostan bio jedno od uporišta
vukovarske obrane, ispitivač je često ponavljao i očito je da ga
moji odgovori nisu zadovoljavali, pa dugo nije vjerovao mojim
negativnim odgovorima. Na ta i druga pitanja trebalo je odgovoriti
još i pismeno. Ispitivao me samo jedan ispitivač. Čini mi se da mi
je konačno povjerovao, pa je prestao ponavljati ista pitanja. Mjere
ponižavanja su bile različite. Neke je najvjerojatnije netko
domislio prije primjene, a druge su stražari i zapovjednici
stražarskih skupina izmišljali dok su bili na dužnosti. Tako, kad
smo jednom došli na ručak, stražar je viknuo :”Tri prsta u zrak!
Sada ih skupi i krsti se sa tri prsta i moli Očenaš”. Tada smo učili
križati se s tri prsta. Jedan zatvorenik nije htio odbivši to
križanje obrazloženjem da on nije vjernik već komunista. Stražar ga
je izudarao do te mjere da mu je drugi puta ruka sama letjela i
učinio je jasni znak pravoslavnog križa. Stražari su imali
obrazloženje za ovu “vjersku pouku” govoreći: “Odsada ćete se svi
samo ovako krstiti, jer ste u Srbiji. To vam treba biti jasno”.
Jasno nam je bilo da smo u Srbiji i da nas tuku. Jedan nas je Srbin
učio pjevati različite srpske pjesme, napose četničke. I od vremena
do vremena stražari su tražili da ih pjevamo. U ovaj naš preodgoj
spadalo je i izrugivanje našim političarima; neprestano su ih
psovali i prijetili im sudom i smrću.
3. Smrt pretučenog mladića
U Nišu su dani tekli sporo, puni neizvjesnosti. Naravno, bio sam
zabrinut za svoju budućnost, ali sam mislio da je proteklo vrijeme
kad su naši osvajači mogli s nama raditi što su htjeli. Ispitivanja
su nagoviještala suđenja. Sve to, mislio sam, još me čeka. Mučilo me
i to što ništa nisam znao što se događa s mojom braćom u Mitrovici.
Ondje sam kratko vrijeme bio u sobi s Ivanom i Slavkom, a Antu sam
vidio kad sam se vraćao s ispitivanja. Ništa nisam znao o Martinu;
pretpostavljao sam da su starca pustili na slobodu. Stanje se je u
zatvoru neznatno popravilo nakon što nas je pohodilo zastupstvo
Međunarodnog Crvenog križa u pratnji srpskog Crvenog krsta. Sve su
nas popisali i nakon toga nam je svima olakšalo, jer sada ipak netko
zna da smo živi i gdje smo. Stražari nas nisu više tukli kad bi im
to palo na pamet, ali su i sada stalno izmišljali različite načine
psihičkog mučenja.Jednog dana došao je stražar po mene s napomenom
da me traži komandant logora, pukovnik Jovanović. Mislio sam da me
opet čeka ispitivanje, ali me je iznenadio pozivom da sjednem, kada
sam došao u njegov ured. Upitao me da li znam da je umro jedan
zatvorenik, neki mladić Mesić iz Vinkovaca, iz Novog Sela. Bio sam
čuo stražare koji su govorili da su jednog ustašu, “zengu”, toliko
tukli da je poslije umro, ali nisam znao da li je to uistinu tako
ili ne. Komandant je nastavio da uprava zatvora eli da se pokojniku
dade sprovod po običajima njegove vjere i da se na njegov grob upiše
njegovo ime i prezime. Rekao je da je slao službenika u Niš da
potraži katoličkog svećenika, ali ga nije našao. Saznao je da
katolici imaju svoj dio groblja u Nišu. Na kraju je pitao da li se
pogrebni obred može obaviti i naknadno, ako ne nađu svećenika.
Pomislio sam da će mene poslati da ispratim pokojnika, ali to nije
spomenuo. Ne znam kako je pokopan taj nesretni mladić.U sobi nismo
mogli međusobno povjerljivo razgovarati. Znali smo da je među nama
jedan Srbin doušnik. Mislim da su svi zatvorenici molili za svoje
izbavljenje. Nismo molili na glas, ali su mi mnogi su dali na znanje
da potiho. Oko 1. prosinca počeo sam moliti devetnicu uoči blagdana
Marijina Bezgrešnog začeća. Nastojao sam izabrane molitve moliti
svaki dan u isto vrijeme. Tih dana završila su prva ispitivanja i
neke među nama su počeli otpuštati iz logora; govorilo se da ih voze
na razmjenu. To je pokrenulo val nade i unijelo neko novo i drukčije
iščekivanje u našu sobu. Ponadao sam se i ja skorom oslobođenju iz
tog predvorja pakla. Nada me nije iznevjerila. Uvjeren sam da je
ustrajnost u molitvi urodila plodom. Jednog dana u toj mojoj
devetnici pozvao me stražar i poveo na ispitivanje. Ovaj put me je
odveo u neku drugu prostoriju, a ne u onu u koju sam odlazio
redovito. Kad sam stupio u nju, bila su ondje tri mlađa čovjeka u
civilu, službenici KOSa, vojni ispitivači. Svi su imali pištolje.
Dvojica su sjedila, jedan s jedne i drugi s druge strane stola, dok
je treći hodao po sobi; i on je stavio pištolj na stol. Meni su
naredili stati uza zid i ruke držati na leđima. Počeli su
postavljati različita pitanja, tipična za tzv. “unakrsno”
ispitivanje. Pazio sam što ću odgovoriti. Oni su upadali jedan za
drugim svojim pitanjima, koja su zapravo predstavljala optužbe da
smo mi svećenici u Vukovaru huškali narod protiv srpskog dijela
stanovništva grada, da smo poticali Hrvate da kolju Srbe, da ubijaju
djecu. Vraćali su se na pitanja na koja sam već više puta dao
negativne odgovore: o broju vojnika, “ustaša” koji su navodno
boravili u samostanu, o broju topova u samostanskom dvorištu, pa o
snajperskim gnijezdima na tornju. Njihova pitanja letjela su sa svih
strana kao vatra. Stalno sam ponavljao niječni odgovor. Teže je bilo
uvjerljivo odgovarati na pitanja koja su pogađala stvarnost: tko je
sve dolazio u samostan k nama, i to od policije, vojske i drugog
osoblja s kojim obrambenim zaduženjima? Izbjegavao sam odgovore
tvrdeći da ne poznajem ljude po prezimenima, jer sam u Vukovaru bio
tek godinu dana ; odgovarao sam da poznajem ljude samo po viđenju i
kad bih koga vidio , mogao bih reći da li sam ga i gdje sam ga prije
vidio. To je ispitivanje trajalo oko sat vremena. Na kraju su
tražili da potpišem izjavu koju je jedan od njih napisao. Nisam htio
potpisati da prije ne pročitam što piše. Onda je pružio papir , ali
nisam mogao pročitati jer su mi oduzeli naočale. Zatim mi je jadan
od njih pročitao napisanu izjavu, zapitavši prije da li ću mu
vjerovati da čita ono što piše. Pristao sam i tada je pročitao.
Nisam se složio sa jednom rečenicom koju je bilo moguće iskoristiti
kao optužbu. Na moj zahtjev to je on izbrisao i onda sam izjavu
potpisao. Prije nego me stražar odveo, jedan je od njih dobacio:”Taj
je sigurno studirao politiku u Vatikanu i onda su ga poslali u
Vukovar.” Izvod iz knjige “VUKOVARSKI
FRANJEVCI” |
