|
KONCENTRACIONI LOGOR NEGOSLAVCI
Negoslavci su smješteni u istočnoj Slavoniji, istočno od Vukovara.
Selo je naseljeno pretežito srpskim življem i u selu je, u ljeto i
ranu jesen 1991. smješten štab srpske paravojske i JNA.
Sve zatočene osobe najprije se dovode u školu gdje se provode
ispitivanja nakon kojih ih se premješta po podrumima privatnih kuća.
Broj zatočenika kretao se ovisno o veličini podruma, ali okvirno je
bilo od 10 do 50 zatočenih po pojedinom podrumu. Jedan dio logora
kontrolirale su snage JNA, a drugi dio srpska paravojska i četnici.
Ovaj drugi dio je dvostruko zloglasniji, jer teško da je itko
preživio torture pijanih i razularenih četnika .
Svi zatočenici imali su ruke vezane žicom ili plastikom, a kada su
vođeni na ispitivanja onda su im vezali i oči tako da ne mogu ništa
vidjeti. Na ispitivanjima su ih batinama prisiljavali da se sjete
“istine”. Zatočenici su premlaćivani do smrti, bez obzira radilo se
to o muškarcima, ženama ili djeci. Preživjele sprovode dalje u
logore u Srbiji i to u Begejce, Stajićevo, Bubanj potok.
Logor je otvoren početkom rujna 1991. godine, a zatvoren u prosincu
iste godine. Kroz ova dva logora prošlo je cca. 1000 zatočenika, od
toga je ubijeno ili se vodi kao nestalo 300 osoba.
Većina pronađenih osoba u masovnoj grobnici kod sela Berak žrtve su
koncentracijskih logora u Negoslavcima. |
|
Izjava br. 204
Krajem srpnja 1991. vraćamo se kući s mora i sutradan ujutro počinje
rat u Vukovaru Kuća nam se nalazi izvan grada, između položaja naše
vojske i vojske JNA. U kući smo cijelo vrijeme mama, brat (14
godina) i ja (19 godina)., a otac svaki drugi dan odlazi na posao u
bolnicu. Polovicom destog mjeseca oca mi zarobljavaju na putu od
kuće do bolnici niški rezervisti. Nakon nekoliko sati niški
rezervisti dolaze u našu kuću i vrše pretres i pri tome saznajemo da
su oca odveli na ispitivanje u Negoslavce i da će biti brzo vraćen.
15-20 rezervista pretražuju kuću govoreći da netko s naše kuće puca
na njih i da su u blizini tijekom noći postavljene mine, te nas
ispituju tko ih je postavio. U jutarnjim satima sljedećeg dana
ponovno dolazi 15-20 rezervista i žele nas odvesti u sabirni centar
u Negoslavce. Mama, brat i ja ne želimo ići. Tada nam kažu da imaju
naređenje:”Sve što stoji sruši, sve što hoda ubij” i da im je puno
lakše pobiti nas u podrumu kuće ako ne pođemo s njima. Rekli su nam
da nas vode na sigurno, da uzmemo nešto od osnovnih stvari, te da
ćemo se iz Negoslavaca moći javiti rodbini i da možemo ići gdje god
želimo. Izlazeći iz kuće prijete nam da ako pronađu i jedan metak u
kući znaju gdje će nas naći.
Odvode nas preko njiva na obilaznicu, do kuće Mileta Banjanina, gdje
su bili stacionirani. Pred kućom Banjanina ulazimo u kamion. Odvode
nas preko njiva do Negoslavaca. Cijelim putem na njivama puno je
vojske, vojnih šatora, raznog naoružanja, lansirnih rampi s plavim
raketama. Tek tada smo shvatili u kakvom okruženju je Vukovar. Putem
do Negoslavaca kamion nekoliko puta staje. Neki vojnici izlaze iz
kamiona, drugi ulaze, svi nas promatraju. Ne znamo što misli, ni
gdje nas vode.
Dolazimo u Negoslavce, pred kuću iz kojr izlaze ljudi u vojnim
odorama (ne znam jesu li rezervisti ili JNA!). Pregledaju nas i kažu
vojsci u kamionu da nas voze dalje. Mislim da je ta kuća bila štab
TO Negoslavci. Voze nas kroz Negoslavce do druge kuće, izvode iz
kamiona i govore da smo na sigurnom i da ćemo tu vidjeti i moga oca.
Kamion se okreće i vraća, pretpostavljam natrag na položaj na
obilaznicu. Pred kućom nas preuzima vojska i odvode nas kroz
dvorište iza kuće. Narede nam da ostavimo stvari i odvode nas u
podrum. Vani je bio sunčan dan. Ulazimo u podrum koji je mračan i
vidimo ljude s povezima na glavi. U momentu smo pomislili da su to
neki ranjenici, ali tada shvaćam da su to zarobljenici kao i mi.
Muškarci imaju lisice na rukama, a žene su vezane špagom. Na očima
imamo svi poveze i dobivamo svako svoj na povezu. Govore nam
pravila: od 7:00 do 18:00 možemo na WC, ali se moramo javljati:
“zarobljenik broj taj i taj mora na WC” ili “zarobljenik taj i taj
moli vode”.
U podrumu nas čuvaju mladi vojnici (mislim da su redovna vojska). Na
WC ne idemo dok ne vidimo da li se neko vraća ili ne.
U zatvor dolazi stariji čovjek ( pretpostavljam po njegovom glasu) i
govori da je on tu glavni. Nadimak mu je Hodža, tapše nas kožnom
rukavicom po obrazu i kaže da se nemamo čega bojati. Njemu je valda
normalno da su ljudi vezanih ruku i zavezanih očiju u podrumu.
Psihička je tortura svakodnevna, pričaju što su napravili sa
zarobljenim ustašama. Sjećam se priče o hrvatskom policajcu. Oni su
ga nazivali Rambo ili Roki.Pretukli su ga i maltretirali, te ubili
putem do Šida, jer im je pokušao pobjeći.
I druga priča je o nekom kome su vezali mašnu od crijeva oko glave
kad su ga ubili. Svaki dan je bilo takvih priča, jer su to za njih
sve bile ustaše.
Hranu smo dobilijedanput dnevno: kruh s paštetom, a na WC nas vode u
zadnje dvorište i nekad ne znate da li će te se vratiti.
Noći su najteže, tada dolaze teritorijalci (domaći Srbi). Oni nas
ispituju, svjetle nam baterijom ispred poveza na očima da vide da li
pratimo svjetlost baterije ili ne vidimo ništa. Teritorijalci po
noći dolaze po neke zarobljeniike i kažu broj taj i taj ide s nama.
Dok smo mi bili u Negoslavcima zarobljeni dvoje ljudi je tako
odvedeni i nisu vraćeni. Što je bilo s njima ne znam, mislim da je
čovjek bio sa Sajmišta, a za ženu ne znam odakle je. Ne znam gdje su
ih mogli odvesti u 1 ili 2 noću, samo mogu pretpostaviti.
Jednog dana odvode nas na ispitivanje, prvo mog brata koji je imao
14 godina, mamu, pa mene. Ispituju nas odvojeno. Ponovno nas odvode
u zadnje dvorište i opet ne znamo što nas čeka, da li ćemo se
vratiti ili ne. Brat i mene ispituju vojne osobe (imaju vojne
čizme), a mamu civile ( imaju civilne cipele). Nakon ispitivanja
vraćaju nas u zatvor.
Vojnika koji nas čuva pitam za oca, a on mi kaže da je možda u
drugom zatvoru koji drži TO i iz toga zatvora rijetko tko izađe živ.
Nakon nekoliko dana govore nam da nas vode za Šid. Mamu i brata
stavljaju u jedno vozilo, a mene u drugo. Imamo u vozilu naoružanog
vojnika koji drži pušku uperenu u nas i provjerava da li smo dobro
vezani. Putem vozila staju par puta na nekim punktovima i čujemo
kako ljudi govore:”Šta vozite te ustaše, pobijte ih!”
Dovoze nas u Šid u neku sportsku dvoranu. Skidaju povez i odvezuju
nam ruke . Dvorana je puna ljudi koji sjede i spavaju na parketu.
Straže su cijelo vrijeme, svjetla upaljena non-stop. Bilo je ljudi
koji su u dvorani proveli nekoliko dana, a neki su već deset dana.
TV Novi Sad dolazi i snima prilog o Ustašama.
U Šidu smo bili par dana. Ponovno idem na ispitivanja i tada me
ispituje kapetan JNA, nakon čega se vraćam u dvoranu. Kada su
odlučili da nas puste rekli su da možemo samo u Srbiju, a za
Hrvatsku ne.
U Srbiji nemamo nikoga pa smo morali ostati tamo još jedan dan. Tada
ih je mama pitala da li možemo za Bosnu. Nakon nekog vremena rekli
su da možemo za Bosnu na svoju odgovornost. Izašli smo iz dvorane i
otišli na kolodvor. Dok smo čekali autobus, skrivali smo se da nas
ne bi netko prepoznao i ponovno priveo. Otišli smo za Sarajevo.
Cijelo vrijeme zarobljavanja nisam mogla vjerovati da je to
stvarnost, da se tako nešto može dogoditi u 20. Stoljeću. Nisam
mogla vjerovati da nas ljudi mrze, samo zato što smo Hrvati, da nas
zatvaraju u logore, zastrašuju, vezuju nam ruke i oči. Svo vrijeme
zarobljavanja ne znaš gdje te vode i zašto, da li ćeš se vratiti živ
sa ispitivanja ili WC-a. Ne znaš da li će te optužiti za nešto što
nisi učinio, jer smo svi mi za njih bili krivi. Bojala sam se za
brata (14 godina) i mamu, koji su bili sa mnom, te za oca koji je
odveden dan prije nas. Nisam znala što donosi dan, a što noć. Cijelo
vrijeme ja sam bila u šoku, nismo paničaril bili smo poput Zombija.
Mama je imala svoje strahove, bojala se za mene (19 godina ) i za
mlađeg brata, te za muža jer nije znala gdje je. Brat nije mogao ni
jesti ni piti. Kako je to preživio i što je osjećao ne znam jer ne
govori o tome. Posljedice zarobljavanja osjetila sam u Sarejevu,
nakon par dana, kad mi se počela oduzimati desna strana tijela od
proživljenog šoka i straha. |
