|
MANJAĆA
44°32˘50˛Sjeverne zemljopisne širine
17°1˘45˛ Istočne zemljopisne duzine
Manjača se nalazi u BiH, na putu od
Banja Luke prema Bugojnu, a lokacija je poznata kao vojni poligon.
Iza vojnog poligona, na par kilometara u planini na jednoj visoravni
nalazi se desetak objekata-štala i još nekoliko zgrada, poput
velikih sjenika. To je ustvari vojno-poljoprivredno dobro Manjača.U
objektima-štalama postavili su slamu na pod i podijelili po
zatočeniku deku i posudu sa žlicom za hranu. Logor je ograđen
bodljikavom žicom. I s vanjske i unutarnje strane žice kretali su se
stražari, naoružani automatskim puškama. Sva vrata na štali su
zatvorena, osim jednih na koja se moglo ulaziti ili izlaziti.
Kasnije su sa vanjske strane žice nasuprot vrata u štalu iskopali
mitraljesko gnijezdo sa grudobranom, gdje je stalno bio stražar s
mitraljezom, nakon toga su donjeli stražarnice i kućice za pse tako
da se može reći da je konc logor vrlo dobro čuvan.
Kroz logor je prošlo par tisuća ljudi. Logor je otvoren 12.09.91.
Dolaskom ispitivača koji su bili viši oficiri iz raznih rodova JNA
koji su činili KOS, počelo je svakodnevno ispitivanje tj.
informativni razgovori uz šamare, batinanje i cipelarenje.
Ispitivanja su trajala od 9:00 do 23:00, a neke su zatočenike s tih
razgovora donosili jer nisu mogli hodati. Neke su odvodili u samice
na posebne tretmane, a kada su se vraćali izbezumljeni od straha i
premlaćivanja. Za vrijeme boravka u konc. logoru vođeni su na rad od
jutra do mraka u krumpirišta i na izvlačenje porušenih stabala iz
šume.
MANJAČA (potvrđen od ICRC, Vlada
SAD, obavještajna služba VB )
Manjača je ime planine, locirane oko 25 km južno od Banja Luke,
logor je bio pod vodstvom Srba u bazi JNA koja je služila kao
vježbalište za vojnike. Prema izvješćima, na tom području su se
nalazili tenkovi, rakete i ostala vojna oprema. Zapovjednik logora
je bio Božidar Popović.
Manjača je farma okruženu ogradom, a prostirala se na oko 260 x 240
metara prostora. Unutar toga je bila ograda koja je farmu dijelila
na dva djela. Ograde su bile oko 3 metra visoke. Zatočenici kažu
kako su jedna polovica logora nije koristila sve do kolovoza 1992. U
svakom djelu su bile po tri zgrade za zatočenike. Zgrade su ustvari
služile kao spremišta , podijeljena po sredini hodnikom, a svake
strane su bile po tri prostorije, bez grijanja. U svakoj od tih
zgrada je bilo između 600 i 700 zatočenika, oko 00 zatočenika u
svakoj prostoriji veličine oko 120 kvadrata. Ukupan broj zatočenika
u logoru Manjača nije poznat, ali je sasvim sigurno kako je u ljeto
1992 bilo zatočeno oko 3.700 osoba što je potvrdio Međunarodni
crveni križ. Kao i u drugim logorima, i ovdje su zatočenike selili,
ali i ubijali.
Zatočeni muškarci su bili od 18 - 60 godina, žena je bio manji broj
i sve su višestruko silovane. Po nacionalnosti svi su zatočenici
bili Hrvati ili Muslimani.
Bila su dva ulaza u logor, jedan sa sjeverno - zapadne strane, a
drugi sa jugo - zapada. Psi čuvari su bili vezani blizu vrata, ali i
patrolirali sa čuvarima po logoru. mine su postavljene između ograda
unutar logora i oko logora. Na taj način je logor bio podijeljen u
dva dijela minskim poljem ali i potpuno okružen minama. Na ogradi su
bila upozorenja o minama.
Osim zgrada za zatočenike u svakom dijelu logora ju bila mala šupa
koja je služila kao kuhinja, samica koja se nalazila 50 metara od
zgrada odnosno staja sa zatočenicima.
Izvan ograđenog logora, na istočnoj strani, nalazilo se sedam i
zgrada (12 x 50 ) u kojima su bili srpski vojnici, liječnik i
"ispitivači" srpske policije. Tri kuće su služile za smještaj
srpskim vojnicima, jedna je služila za smještaj tenkista, u jednoj
je bilo skladište hrane i liječnik, a u preostalima uredi srpske
vojske. U tu zgradu su odvodili zatočenike na ispitivanja
U kuhinji za srpsku vojsku, kuhale su dvije logorašice, a spremala
su dvojica logoraša.
Oko logora je bilo nekoliko bunkera i drvenih osmatračnica.
Prema nekim svjedočanstvima, nekolicina muslimanskih zatočenika su
imenovani "komandantima logora" i njihova je dužnost bila
posredovati između zatočenika i uprave logora, nadgledati kuhinju i
prijavljivati probleme. Mnogi zatočenici kažu da su oni surađivali
sa Srbima i "cinkali" druge zatočenike. Zatočenici isto tako tvrde
da je postojala "Knjiga" u kojoj su bili upisani svi zatočenici i
njihovi podaci, čak i kuda su kasnije prebačeni, odnosno u koji
logor. Oni koji su ubijeni, njihova imena su iskrižali.
Zapovjednici i
stražari
Logor Manjača - Nadimci ili imena:
1. Štrkija
2. Fikret
3. Kec
4. Vlado
5. Rambo
6. Musliman Čedo
|
|
K.L. MANJ.- 2732 Medicinski centar za prava
čovjeka
I S K A Z
1991. godine sve
do napada na Plitvice bio sam u svom selu Rastovači kao civilna
zaštita - bataljun Slunj. Napadom na Plitvice još uvijek smo
dežurali u našem selu do 9. mjseca 1991. godine .
U 9. mjesecu 1991 godine počeli su četnici oštro napadati na moje
selo Rastovaču i paliti kuće. Tada smo počeli bježati skoro svi iz
sela, osim starijih par osoba koje su ostale, a među njima je bila i
moja majka. Bježali smo prema Slunju gdje je bila JNA - još nam oni
tada nisu činili zapreku. Ja sam se par puta vraćao u moje selo zbog
majke, ali uvijek u bojazni pred četnicima.
U 10. mjesecu sam ponovo došao
vidjeti majku i tada je u kuću banuo četnik i počeo me fizički
maltretirati. Izveo me van iz kuće i tukao me po cijelom tijelu, što
sa rukama i nogama, tako i sa kundakom od puške. Međutim naišla su
četiri vojnika bivše JNA i oni su me obranili da me ne ubije. Četnik
je pobjegao, a vojska je ostala i pitala me: “Tko je popalio kuće u
selu”? Više nisam smio ostati, nego sam rano ujutro bježao prema
Bihaću.
Blizu Ličkog Petrovog sela iako
sam išao kroz šumu, svejedno su me uhvatili četnici i odveli me u
stanicu Martićeve policije u Ličkom Petrovom Selu. Tu su me ponovo
tukli i nakon dva sata odveli su me u T. Korenicu. Zatvorili su me u
stanicu bivše milicije gdje sam ostao pet dana. Tu su me strašno
tukli i na sve druge načine maltretirali, tako da su me noću vodili
van na dvorište i sa šlaufom me polijevali hladnom vodom. Vani je
bilo jako hladno, bio je 11. mjesec 1991. godine. Tukli su me sa
gumenim crijevom u kojem je bila struja i svaki put me nazivali:
ustaša, koljač, snajperista. To su radili cijelih pet dana i noći, a
svega sam jednom dobio nešto za jesti.
Petu noć došao je vojni kombi i
strpalo nas 11 civila u kombi, a prije toga su nas popisali imenom i
prezimenom, povezali i rekli da idemo na razmjenu.
Krenuli smo oko 9 sati iz
Korenice i stigli smo oko 3 sata ujutro u Manjaču. Tu nas je
dočekala Martićeva policija. Ruke su nam bile vezane sa debelom
špagom. Počeli su presijecati špagu sa naših ruku i kako su sjekli
špagu, tako su nam govorili: “Majku vam ustašku, odavle nećete izaći
živi”. Držali su nam nož pod vratom i to govorili. Bacili su nas u
jednu betonsku prostoriju koja je bila prazna i tu smo bez igdje
ičeg bili dvije noći. Drugu noć smo dobili svaki po šalicu čiste
ledene vode. Jesti nam ništa nisu dali.
Iz te betonare su
nas premjestili u hangare - to su bile garaže za tenkove. Ponovo na
betonu sa dvije deke. Svaki dan su nas vodili na preslušavanje, gdje
su nas ponovo jako tukli. Ispitivali su nas za cijelu familiju, a
mene pogotovo za mog sina. Treću noć smo dobili šalicu čaja bez
šećera i bez kruha. Onda su nam počeli davati po malo hrane sa
komadićem kruha.
Hranili su nas jako
loše, a tukli su nas svaki dan. Moram reći da sam tek nakon 21 dan
prvi put išao na WC. Kuda smo god krenuli, morali smo držati glavu
prema dolje, a ruke na leđa.
U 12. mjesecu 1991. godine došli su Evropski promatrači i onda su
četnici malo popustili sa tučom. |
