|
KNIN
44°2˘24˛Sjeverne zemljopisne širine
16°11˘35˛ Istočne zemljopisne duzine
Knin se nalazi u južnom dijelu
Hrvatske, 45 km sjeverno od Šibenika i Zadra, a 200 km južno od
Zagreba. Za vrijeme agresije grad je bio okupiran i bio je vojno i
civilno sjedište SAO Krajine. Konc. logor se nalazio u staroj
bolnici u Kninu. Na prozorima su postavljene rešetke, a u ćelijama
je bilo 10-14 zatočenika. U svakom je hodniku bio 1-2 stražara, a
stalno su dolazili policajci koji su odvodili zatočenike na
ispitivanja.
Kroz logor je prošlo 600-800 zatočenika, a u njemu je zatočeno 615
osoba. Kod odvođenja i dovođenja na ispitivanja na svakom se
zatočeniku vidjelo da je bilo i fizičkih tortura. Osim čuvara
dolazile su i druge uniformirane osobe i iskaljivale bijes na
zatočenicima, tako da se od pojedinih uniformiranih gostiju stvarao
strah kod zatočenika. Pojedinci su doživljavali strahote od
premlaćivanja, uključivanja na induktor poljskog telefona, pa sve do
seksualnog zlostavljanja. Zatočenike su za vrijeme zatočenja
odvodili na teške radove: utovare, istovare i sl.
Stara bolnica u Kninu -
korištena za zatvaranje i vršenje torture nad
zarobljenicima iz cijele Hrvatske i BiH
|
|
J.R.
...
DJECA SU RAZUMJELA
- Đoko Krmeta, onaj “plavac”, vodio je zatvorenike na
posao. Najčešće u civilu.Meni se doimao kao korektan čovjek, iako
nisam imao s njim izravnih iskustava.
J ure: Đoko i Željko su bili korektni
ljudi. On je vodio neke naše za Božić u svoj stan, Slavka… Čuo sam
da je poslije Đoko ubijen. Još ću spomenuti da mi je Željko Knežević
došao u početku i donio pečenu kokoš. Ono u početku smo dobivali
malo hrane, komadić kobasice i bili smo gladni. On mi je jednom
donio tu kokoš koju sam pojeo do zadnjeg. Nikad neću zaboraviti tu
kokoš kako sam je slatko pojeo. Željko je inače iz Bosanskog Novog.
Zato me valjda i zavolio. Živio je u Kistanju, možda po dužnosti.
Dok, drugi su nas tukli i maltretirali. Naprimjer Kažimir. I mene i
ostale. Dok nisam rekao Željku Kneževiću da me zaštiti. Bio je
navalio na mene. Željko je štitio i Mirka Medunića. Njemu je možda i
život spasio. Kažimir me pustio na miru nakon
Željkove intervencije.. Nije me izvodio van. Dok je Mićo, onaj
krupni, isto tukao. Mićo i još četvorica, ne znam im imena, bili su
prije čuvari u Remetincu, u zagrebačkom zatvoru.
- Kako je bilo ono kad su
školska djeca na vas bacala kamenje?
- Jure: Da, školska djeca su znala izvana bacati kamenje na nas.
Cijeli bi se razredi okupili uz ogradu i kamenjem na nas. Naišla je
jednom jedna, izgleda humana, gospođa i rekla im:»Nemojte tako,
sutra se to može dogoditi tvome ocu da bude u sličnoj situaciji.»
Djeca su to, čini se, razumjela i nisu više dolazilada se nabacuju
kamenjem na nas.
- Što ti je najteže
palo u zatvoru?
Jure: Bilo mi je najteže kad su došle one žene iz Vrlike. Tad mi je
i majka došla u posjet. Ona je sveukupno bila došla tri puta.
Puštali su je Željko i Đoko. Ona mi je donosila sira i cigarete. U
sobici za posjete. Ja sam to ganuto doživljavao. Jer znao sam da ima
tu žena njezinih godina u zatvoru. Ona to nije znala. Bile su
nekoliko tjedana u zatvoru. I baš dok su one bile, došla mi je treći
put. I njih su tukli. Bili su, naprimjer, mater, sin i ćaća u
zatvoru. Tukli su sina i normalno da je ona kao majka prepoznala po
glasu. «Dušmani, nemojte ga tući». To je bio šok za sve nas. Sve je
dobro dok mater ne gleda. To su bili najteži trnutci i bojao sam se
da mi i majka ne završi u zatvoru. Nikad se ne zna. Bojao sam se da
ne zapne u Lapcu. Lapac je bio problem broj jedan. Mogao ju je neko
na putu ubiti, a da nitko ne odgovara niti zna gdje i od koga je
završila. Stoga, koliko god sam volio da mi dođe u posjet, također
sam se brinuo da joj se što loše ne dogodi. Rekao sam joj: « Nemoj
mi više dolaziti u posjet. Ako bude razmjena – razmjena,
strijeljanje – strijeljanje.Što se tu može. Ja, ako izađem, to će mi
biti novo rođenje, a ti pazi na sebe.»
- Kako je razmjena tekla?
-Jure: Čistio sam dvorište i baš je došao Srđan. Dođe k meni i
veli:»Jure, meni se čini da ideš kući.» Ja mu velim:»Ne ide to meni»
Ja sam išao već tri puta, četiri puta, pa nikako. Bilo je sve
spremno i gotovo. Pa ništa. Idođu ponovo i kažu: «Ideš ujutro kući.:
Razmjena, ali samo «lička razmjena». Ne Dalmatinci. Jedini Atelj i
Šime idu. Ne znam kakvom su to vezom iskombinirali. Uvečer kupanje,
spremanje. Ujutro razmjena. Pravac Žitnić. Nije bilo nekog jasnog
dogovora. Tamo se počeli dogovarati. Dođe i vojna srpska policija.
Veli: «Lezi dole.» Jovica, zamjenik šefa zatvora, išao s nama. Mi
lezi između sjedala u busu, a oni sa sjedala po nama, s čizmama po
kičmi. Užasno! Jovica je tamo, on samo gleda. Neki poručnik koji je
trebao biti tamo zbog nas, on je nestao. Izgubio se. Mi čekamo što
će biti. U toj razmjeni su bili dva klinca s Plitvica.Petnaestak
godina. «Gdje si bio, što nisi išao u jugoslovensku vojsku?», što
ovo, što ono. Ja sam negdje u sredini autobusa bio.U to dođe vozač
busa i pita ih: «Otkud vama pravo da tučete ove ljude?» «Šta tebe
briga!» odgovorio mu je. No, vozač je otišao po poručnika i ovaj je
došao i istjerao ovu vojnu policiju van i time je završio ovaj
nemili događaj. Jovica ni trepnut okom na to. On gleda i keseri se.
Njegov je rođak trebao doći u razmjenu s naše strane. Mi smo se,
eto, nekako spasili. Došao je čas razmjene. Tu sam se isto pripa.
Puške kod jednih i drugih. Ti nenaoružan između. Došao jedan iz
Gospića i pita naglas: Je li tu Jure Rogić?» « Ja sam», oglasio sam
se. «Hvala Bogu da smo i tebe iščupali van», odgovorio je. Shvatio
sam da se i za mene ipak neko zauzimao.. Odavde smo otišli u
Karlobag. Tamo smo večerali, do mile volje, iako mi nije bilo do
večere. Želio sam više popit jednu kavu i popušiti cigaretu, «Filter
160» i popit rakijicu, pa makar umro. Onda smo otišli u Zadar, iz
Zadra smo otišli u Karlobag, pa za Zagreb. Javio sam se odmah u
policiju, a nakon dva mjeseca ponovno u vojsku sve do Oluje.
- Posljedice?
- Jure: Bilo ih je, najviše psihičke. Svaki put kad mi neko ulazi u
sobu i dotakne kvaku u meni se javi neki strah. Ostalo je to od onog
kninskog kad nisam mogao ni ležati, ni ustati na vrijeme kad bi neko
ušao u ćeliju, pa sam štrecao. Malo, malo pa netko od njih: «Šta
sjediš, šta ovo...» Meni su dvojica onda pomagala da ustanem. I to
je bilo ostalo nakon zatvora. Što je bilo – bilo je.
Užas. Ne daj Bože više to doživjet. Ne ponovilo se više nikad. Ovo
je moje ponovno rođenje.
Logor Knin - Zapovjednici i stražari:
1. Milan Martić - Komadant
2. Bosanac - Legenda
3. Đorađe Božović - Giška
4. Branko Kapetan - Strašni
5. Brkica
6. Čedo Budisavljević
7. Dule, Duško - Mali
8. Milan Jelača
9. Dušan Kleut
10. Željko Knežević
11. Đoko Krneta
12. Boško Mašić
13. Risto Matković - Ministar Pravosuđa
14. Jovica Novaković - Zamjenik Komadanta Zatvora St.Bolnica
15. Zdravko Novković
16. Saša Počuća
17. Srđan Potkonjak
18. Iso Potkonjak
19. Rambo
20. Suad Šalov - Isljednik Iz Gračaca
21. Momčilo Zoraja
22. Milan Veselinović - Komadant Logoara St. Bolnica |
