HRVATSKO DRUŠTVO LOGORAŠA
SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA

Hangar u kojem su bili zatvoreni i mučeni zatočenici
 

Šezdeset i devet dana u paklu Dalja - N. P.

       Obitelj Stjepana Papa samo je čudom sačuvala živu glavu. METAK SKUPLJI OD HRVATSKE GLAVE. Do 31 srpnja ove godine na 25 četvornih kilometara omeđenih Daljem. Erdutom i Aljmašem živjelo je oko 12500 stanovnika. od toga samo 4500 Srba. Već nakon prvih dana okupacije tog dijela Hrvatske u ta je tri sela ostalo manje od 700 Hrvata. Ostali su ili ubijeni ili nestali ili protjerani. A život onih koji su ostali pod okupatorskom vlascu više nije vrijedio ni prebijene pare.
         Njihove su kuće gotovo svakodnevno do temelja pretresali bilo vojska bilo četničke falange. tražeći oružje. municiju, radiostanice, skloništa tobožnjih ustaša. Bilo je dovoljno da nađu nekakav simbol vezan za HDZ pa da ukućani zbog toga izgube glavu. Kad pretres ne bi donio željene rezultate. prešli bi na zlostavljanje i batinanje. kako bi iznudili priznanje o nečemu što je postojalo samo u njihovoj bolesnoj mašti. Od tih pretresa nije bila izuzeta ni kuća Stjepana Papa. Najstrašnije mi je bilo kad je u pretres došao već spominjani Lale Mioković i potjerao me na tavan - pripovijeda Ruža Pap, Stjepanova supruga. -Išao je iza mene i držao cijev “kalašnjikova” uperenu u moja leđa. Stube su bile uske i klizave od kiše pa sam se bojala da se ne saplete i slučajno opali. Tko god je na svoju nesreću ostao u Dalju a da nije bio Srbin. morao se podvrgavati i ponižavajućim saslušavanjima.
          Malo je poznato da je nesrpski živalj u Dalju osobno preslušavao i mahniti četnički vojvoda Šešelj. Taj se manijak u Dalju pojavljivao nekoliko puta. u vojničkoj uniformi bez činova, a uvijek bi odsjeo u štabu vojnih armijskih partnera smještenom u prostorijama IPK “Osijek’. OOUR -Ratarstvo”. Ćosavi četnički poglavica saslušavao je i Mariju Akerman, susjedu Papovih, čija su dva sina pripadnici hrvatskog MUP-a. Bijedna se žena s tog razgovora vratila toliko preplašena da nikome nije htjela ispričati sto se sve tamo događalo.
           Za to su se vrijeme samozvani daljski vlastodršci nastavljali igrati države. donoseći odluke o konfiskaciji društvene i privatne imovine. o zabrani povratka izbjeglim daljskim Hrvatima i Madžarima i konfiskaciji njihove imovine. To je zapravo značilo legalizaciju pljačkanja Izbjegličkih kuća i bespravnog useljavanja Srba u napuštene hrvatske domove. Počelo je i osnivanje dobrovoljačkih odreda za napad na Vukovar, a ubrzo zatim i regrutacija svih sposobnih za borbu. Tim su odredima komandirali Lale Mioković. Đuro Zmijanac i drugi tobožnji oficiri. Oni bi te odrede samo do-vodili do linije fronte, a onda bi pod izgovorom da imaju važnijih obveza krenuli u pljačku napuštenih kuća na Trpinjskoj cesti ostavljajući svoje ljude na milost i nemilost - govori Stjepan Pap. - Daljski su dobrovoljci svaki treći dan jurišali na Vukovar i uvijek smo se plašili njihova povratka, jer koliko god smo željeli da ih se što manje vrati. toliko smo strahovali od odmazde ako budu imali poginulih.
Strah i neizvjesnost bile su osnovne odlike života u okupi-ranom Dalju. Budući da su banke bile ispražnjene. a pošta nije radila. pojavila se nestašica gotova novca. pa su daljski tirani počeli izdavati bonove i dijeliti ih samo Srbima. U najtežem su položaju bili umirovljenici koji nisu primali bonove. a nisu imali ušteđevine. tako da ni kruha nisu mogli kupiti. Od tri daljske pekare. radila je samo jedna, jer su pekari kod jednog pekara Albanca bili poubijani. a drugi pekar. Miro, bio je zatvoren. Pred preusialom pekarom stvarao se golem red. ispred je znalo stajati i po 50 Ljudi, satima čekajući u grobnoj tišini na kruh. U Dalju. naime. nitko ni s kim nije razgovarao. nitko nikoga nije posjećivao.
           Okupljanja nisu bila službeno zabranjena. ali nitko nije volio izlaziti. osim. naravno. naoružanih razbojnika. Pošteni Srbi nisu izlazili na ulice ne želeći vidjeti što se to događa. ne želeći čuti tko je te noći opet ubijen - nastavlja Stjepan Pap. - Bili su ogorčeni dimenzijama zloćina koji se odvija u Dalju. ali nisu imali snage ni moći da bilo što poduzmu ili prigovore tim razbojnicima koji su prigrabili vlast. U interesu je vlastite glave bilo bolje nikoga ništa ne pitati. Vrijedila je parola: metak stoji četiri njemačke marke, a glava, poglavito hrvatska, ništa. Posljednje ubojstvo za koje je Stjepan Pap čuo prije nego sto će pobjeći iz Dalja dogodilo se .’>. listopada kad je jedna žena madžarske nacionalnosti izrešetana na pragu svoje kuće u Vrbovom sokaku sa 32 metka u prsa.
             Potkraj rujna se pred kućom obitelji Pap utaborila vojna jedinica od stotinjak ljudi i pet tenkova. zbog čega su Papovi umalo stradali. Naime, iz te je jedinice jednog dana pobjegao neki poručnik sa šest vojnika. što je ostale naprosto izbezumilo. Odmah su cijev jednog tenka usmjerili na kuću Papuvih te po-ćeli pretraživati kuću i dvorište. no bez uspjeha. jer su se bjegunci već izgubili negdje u kukuruzima. Bilo je još trenutaka kad su Papovi mislili da im je kucnuo posljednji tren. Tako je jednom kod njih banuo Dorde Dokić, njihov bivši radnik i jedan od dobrovoljaca za napad na Vukovar. Ušao je s otkočenim pištoljem i tražio da mu isplate naknadu za godišnji odmor. što su normalno morali i učiniti. premda je ovaj svoje radno mjesto već odavno zamijenio drumskim razbojništvom.Medu ostalim zlostavljanjima i maltretiranjima, jednoga je dana Lale Mioković naredio da se u roku od dva dana iselimo iz svoje kuće. Pripremili smo nešto hrane i odjeće te prešli u radionicu čekajući da se on useli u našu kuću, ali iz nama nepoznatih razloga to ipak nije učinio - kazuje Stjepan Pap. Pap i njegova obitelj naposljetku su ipak ostali ne samo bez kuće, već i bez svega što su godinama gradili. Zbilo se to 7. listopada. a počelo je njihovim privođenjem Miloradu Strićeviću, koji je obnašao funkciju - ministra za nacionalna pitanja”.
             Kad su nas priveli, počeo nas je pojedinačno saslušavati - prepričava Ruža. Kad sam ušla, za mnom je zaključao vrata. izvadio nekakav pištolj s dugom cijevi. prislonio mi ga na grlo i pita” me hoću li govoriti istinu. Bila sam toliku preplašena da nisam znala što da mu odgovorni. Onda me je upitao poznajem li Željka Arkana. Za tog Arkana nikad prije nisam ni ćula. što sam mu i rekla. na što se Strićević jako naljutio. -Kako neznaš za njega. pa on je čuveni lx>ra”-’. rekao je. Može hladnokrvno ubiti. Evo. da ja sad kažem da vas sve troje ubije. on će to napraviti”. Nisam znala kakve veze ima s nama i bila sam sve pestrašenija. Potom mi je pretresao torbicu, još se raspitivao imamo li oružja i onda me poslao van iz sobe.
              Odmah nakon Ruže Pap. Strićević ie pozvao njezinu kćer Svjetlanu. Taj probisvijet nije se ustručavao da u četrnaestogodišnju djevojčicu uperi pištolj i kaže kako će ju uhapsiti.
Ja sam počela plakati, a on mi je zaprijetio. ako nastavim plakati. da ćemo ja i mama gledati kako mi ubija tatu, a onda ću ja gledati kako mi ubija mamu. Prestala sam plakati, i onda me pustio i naredio da uhapse tatu
              Zatvor se nalazio u dvorišnoj zgradi daljskog Doma kulture”- gdje je bio smješten četnički štab. Bila je to prljava prostorija od desetak četvornih metara. s rešetkama umjesto vrata. s dva otrcana madraca i bačena na pod. Kad su ga ubacili u zatvor. Stjepanu Papu umalo je pozlilo od zadaha usirene Ljudske krvi koje je bilo svugdje po podu i po zidovima. Nije trebao dugo čekati pa da i na vlastitoj koži osjeti sve strahote četničke strahovlade.

Zgrada mjesnog odbora u kojoj su bili zatvoreni i mučeni zatočenici