|
Uhićen sam 19.08.1991. u bolnici Pakrac gdje sam bio ravnatelj. U
trenutku uhićenja radio sam u prijemnoj ambulanti poslove liječnika
trijažera. Znademo što neprijatelj činio prema civilnom
stanovništvu, kako razara bolnice, škole,vrtiće. Isti scenarij bio
je i u Pakracu. Napad na bolnicu počeo je ujutro. Već iza sedam sati
imali smo troje ranjenih, snajperist je ranio jednu djelatnicu pri
ulazu u bolnicu. U prethodna tri dana u bolnicu je dovezeno19
ranjenika iz Okučana, od toga 17 ranjenih terorista-četnika i 2
pripadnika garde. Jedan pripadnik garde dovežen je mrtav. Svima im
je pružena pomoć po pravilima medicinske doktrine i trtirani su u
duhu Ženevskih konvencija.
Uhitili su me domaći ljudi, Srbi iz
sela Šeovice, koji su bili u uniformama JNA. Sve sam ih poznavao. Na
moje pitanje jednom mom pacijentu, koji je došao s njima, zašto i
što to rade, odgovorio je: “Doktore, ne pitaj me. Da nisam ovdje bio
bih mrtav.” Nakon toga doveli su sanitetski automobili, stavili mi
lisice i krenuli sa mnom u automobilu prema Kraguju. Na ulazu u selo
vezali su mi oči. Poznajem kraj i znao sam da me voze prema Bučju.
Nakon dvadesetak kilometara promijenili su automobil, te me i dalje
vezanih očiju, odveli u jednu kuću, gdje su počela ispitivanja.
Tijekom ispitivanja udarali su me uglavnom šakama po glavi, pogotovo
ako ne bi odgovorio ono što su oni htjeli i onako kako su tržili.
Ispitivanja su počeli o mojim odnosima i suradnji s kolegom dr.
Ivicom Šreterom, ravnateljem bolnice Lipik, za koga sam znao da je
dočekan dan ranije i odveden s barikade u selu Kukunjevcu. Kroz
povoj na očima, koji se pomakao, vidio sam da je i on u prostoriji.
Tu smo proveli oko dva sata, da bi me iza toga odveli u kupatilo u
istoj kući gdje su me nastavili tući i ispitivati, ali sada sa
skinutim povojem sa očiju. Za čuvare su nam postavljeni ljudi koje
nisam poznavao, a za koje sam kasnije saznao da su iz općine Požega.
Drugo jutro odveli su me, opet vezanih očiju, u selo Branešec, gdje
su me ostavili u jednoj napuštenoj seoskoj kući. Tu je već bio
kolega Šreter, koji je ležao na krevetu sav ispretučen, kao što sam
i sam bio. Ostavili su nas zajedno u toj seoskoj kući, a stražari su
se mijenjali svaka četri sata. Bili smo zajedno do 29.8., uz obavezu
da moramo stalno biti u kući ili u dvorištu. Kolega Šreter bio je
sav u modricama, čitav trbuh, grudni koš, leđa, natkoljenice,
Brilovi hematomi, oko očiju, te je imao prijelom lijeve ulne i desne
lopatice. Pričao je kako su ga tukli isto vezanih očiju, najviše
nogama, ali i nekim tvrdim predmetima. Naknadno sam čuo, od drugih
svjedoka, da je tučen i ispitivan u lovačkoj kući Grđevica, gdje su
bili i ostali koji su uhićeni na barikadama. U toj seoskoj kući bili
smo u potpunoj izolaciji, bez bilo kakvih vijesti što se vani
događa. Neki stražari su nam dozvoljavali da se više krećemo po
dvorištu, a neki nisu. Dovozili su nam redovno jelo, bilo je i
cigareta i kave. Povremeno su svraćali četnici koji su govorili da
dolaze gledati ustaške doktore koje će uskoro klati i na taj se
način iživljavali. Tukli nas tada nisu. Mi smo nesmetano
razgovarali, a kolega je počeo štrajk glađu još 21.8. Upozorio sam
stražare i oni su poslali kolegicu koja ga je pregledala i dala
infuziju. Nisam vidio kolegicu, jer su me odveli u drugu sobu, a
kolegi su vezali oči dok je bio pregledavan. I idućeg dana još je
dobio jednu infuziju, a ja sam, usprkos zabrani, javio u Lipik da
smo ovdje zatvoreni. Uvečer toga dana stražar mi za kaznu nije
dozvolio spavanje, već mi je naredio da moram stajati u kutu kraj
peći čitavu noć u hladnoj prostoriji. Drugog dana odveli su me iz te
kuće na Bučje i više nisam vidio kolegu Šretera.
Na Bučju su me stavili u podrum
Šumarije, u košulji kratkih rukava, na dvije daske na kojima je bio
karton, bez pokrivača i bez odjeće. Proveo sam noć uglavnom stojeći
ili hodajući po prostoriji 2x2 m. Teško se može izraziti osjećanje
koje čovjek ima u ovkvom položaju i u ovakvoj situaciji. Ne donose
jelo, ne daju piti čak ni vodu, ali zato slave u zgradi iznad
podruma i piju, pjevaju četničke pjesme. Prepoznajem nekoliko
glasova. Sve bivši suradnici, a neki i “takozvani” prijatelji.
Ujutro se osjećam bolestan, imam temperaturu, kašljem, tražim da me
vode liječniku. Molim, jaučem čitav dan i tek uvečer odvoze me
liječniku, opet zavezanih očiju. Znam da sm u školi na Bučju, iako
sam vezanih očiju. Ne poznajem po glasu kolegu koji me pregledava,
ali ga tihim glasom molim da me ne šalje nazad u podrum. Nakon
pregleda odvode me u jednu kuću gdje, mogu reći, pristojno živim
idućih pet dana. Ukućane poznajem od ranije, uzimam terapiju koju
sam dobio, antibiotik i analgetik. Domaćica mi donosi hranu, mogu se
okupati. Domaćica često plače i žali se: “Doktore, sve nam odnose,
ne znam šta će s nama biti? Samo nam naređuju nitko nas ništa ne
pita, a ne smijemo ni riječi protivljenja reći, jer nas odmah
zatvaraju.” Nakon toga odvode me u staru veterinarsku stanicu.
Ostavljaju me u sobi 3x3 m i dobivam dvije deke i jednu spužvu pola
metra široku. Tu sam mjesec dana sam, a samoća me ubija. Primjećujem
da je u prostoriji do mene zatvorena jedna žena. Vidim da u dvorištu
u drugoj zgradi drže također zatvorenike, njih oko 40. Puštaju nas
dva puta dnevno samo u zahod, jednu-dvije minute samo za obaviti
nuždu, ponekad i umiti se. Svakodnevno dovoze nove zatvorenike.
Prilikom vođenja na ispitivanje, stražari ih tuku nogama ili
kundacima. Vraćajući se s ispitivanja jedva hodaju. Sada sam opet u
potpunoj izolaciji. Pod prozorom mogu slušati razgovore stražara
koji međusobno prepričavaju ratne podvige. Tako čujem kako jedan
vozač automobila viče stražaru da su danas uhvatili pobili 18
ustaša. Opisuje kako su ih opkolili i šta su s njima radili. Kasnije
po izlasku iz logora, čuo sam o tom masakru u selu Kusonjama.
Prolaze dani u samoći. Molim stražare da mi daju bilo šta za čitati.
Dobivam literaturu o Bleiburgu, te knjigu Viktora Novaka “Magnum
crimen” o progonu Srba u Hrvatskoj od 1900. God. do svršetka drugog
svjetskog rata.
Spomen križ u Bučju
U tom razdoblju dovode nove zarobljenike iz Omanovca, Pakraca,
Kusonja. U zatvoru su i Srbi koji ne prihvaćaju naređenja i ne slažu
se s postupcima onih koji “vode” srpski narod. U to vrijeme u zatvor
dovode i pet žena koje su u prostoriji bez svjetla i izlaze kao i
ostali samo dva puta dnevno. Zatvarju i sve Hrvate koji su se
zatekli na Bučju. Čuje se kako tuče topništvo sa svih strana.
Sražari nam govore da ne brinemo i da ćemo brzo raditi u Lipiku i
Pakracu. Polovicom desetog mjeseca dovoze u logor civile iz Lipika.
Prepoznajem svoje stare pacijente, neki se jedva kreću. Smještaju ih
u šupu bez poda, bez prozora. Vani se noću smrzava. Sada nas na
Bučju ima oko 80 muškaraca i 9 žena. Petnaestak su Srbi, a ostalo
uglavnom Hrvati, ali i Talijani, Mađari, Česi. Još uvijek su
ispitivanja. Dolaze pretučeni. Hranu dobivamo dva puta dnevno, u
vrijednosti od 800 do 1000 kalorija. Nikome se ne pruža liječnička
pomoć. U zatvoru su starci od 80 godina, bolesnici s teškim
bolestima. Trojica upadaju u delirij, a čuvari ih izvode i liječe
batinama. Ilustracije radi navodim nekoliko slučajeva:
1.O.K., 60 godina,
kronični alkoholičar, u 5. mjesecu 1991. Bio TBC pozitivan, doveden
u logor, upada u delirij, postaje potpuno nekritičan. U tom svemu
dobiva i upalu pluća obostrano. Molim stražare svaki dan kroz sedam
dana da mu pruže pomoć, da ga odvedu liječniku. Nema reagiranja.
Deseti dan odvode oboljelog iz prostorije i više ga nismo vidjeli.
Čitavo vrijeme nas je u prstoriji oko 30.
2.Š.R., 46 godina,
oligofrenija, dilatativna miokardiopatija, doveden iz Lipika. Jako
je pretučen. U logoru od straha i psihičkog stresa postaje
inkontinentan. Pere se samo u hladnoj vodi. Dobiva upalu pluća te
ulazi u akutnu srčanu dekompenzaciju. Kako je stvarno loše izgledao
na moju molbu ipak ga odvode u bolnicu i vraćaju u logor nakon pet
dana, gdje je prživio jer je dobio lijekove koje sam mu ja davao.
3.K.F., 73 godine, dobio visoku temperaturu, ne može mokriti,
mokraća mu sama curi. Tražim da ga odvedu liječniku ili da mu barem
daju lijekove. Dobivam 40 kapsula ceporexa i dve kutije baktrima.
Bolesnik se oporavlja na terapiji i preživio je.
4.P.LJ.,
bolesnica koja boluje od šizofrenije potpuno nekritično, povremeno
agresivna prema ženama, stvara probleme, ne dobiva lijekove, ali se
ništa nije poduzelo.
Imamo svjedočenje da su u logoru ubijena batinama trojica, a mnogima
koji su bili u logoru gubi se trag.
I sam sam se razbolio te pišem kolegi u bolnicu da mi pošalje neki
antibiotik. Trošim ga sedam dana i kolega mi uz lijekove šalje pismo
da brzo ozdravim. Prihvaćam to kao sarkazam.
Što se tiče
uvjeta života, treba znati da je u sobi 6x6 nas 25 do 33. Spavamo na
daskama na kojima su kartoni, a na dvojicu ili čak trojicu dobivamo
po jednu deku. Tople odjeće gotovo i nema. U drugoj prostoriji 3x3
je devet žena u istim uvjetima. U zgradi u dvorištu u dvije
prostorije ima 40 zatvorenika.Sada sve manje dovode nove
zarobljenike, a neke odvode na razmjenu. Teško je govoriti o stanju
zatvorenika. Uglavnom se kod njih javlja jaki egoizam. Kod
pojedinaca dolazi do pojave agresuvnosti, svi su jako osjetljivi i
skloni svađi. S druge strane pojavljuje se potištenost, apatija,
bezvoljnost. Pojedince vode, koji su boljeg zdravlja i mlađi,
raditi. Popravljaju cestu, pripremaju drva ili istovaraju kamione
koji dovoze oružje. Onima koji rade daju nešto pojačani obrok.
U logoru 30
zatvorenika dobije jedan sapun za 7 do 10 dana, 20 dkg deterdženta,
umivanje svakog jutra u hladnoj vodi, a za piće 7-8 litara vode
dnevno za sve nas. Nema kupanja, nema pranja i promjene rublja. Po
noći, a i danju nužda se obavlja u kiblu, a mokrimo u plastičnu bocu
koju smo postavili na odvodnu cijev u zidu. Struje nema. Prolaze
dani u iščekivanju vijesti koje su nam donosili novi zarobljenici.
Stalna tortura i prijetnje, stalno iznošenje lažnih vijesti.
Postupci prema zatvorenicima povremeno su brutalniji prema tome
kakvo je stanje na ratištu.. Zima, glad, batine, šikaniranje, a kod
zatvorenika strah, beznađe, strepnja, malodušnost, ali i nada. U
takvom raspoloženju 9. Prosinca 1991. Izvode nas i trpaju u kamion.
Nadamo se da idemo
u razmjenu ali nas odvode u Staru Gradišku. Prolazimo kroz sela
Brusnik, Kragulj, Šeovicu.Gledamo iz kamiona razrušenu bolnicu u
Pakracu. Preko pet sati vozimo se do Stare Gradiške, gdje nas
dočekivaju stražari i strogost: “Skači iz kamiona! Ruke na leđa!
Brzo u stroj, gledaj u pod!” Tko nije dovoljno brz, dobije udarac.
Počinje život u novom logoru u Staroj Gradiški. |
