| Š. Š. -
Svjedočanstvo
BUBANJ POTOK
Kad smo izašli iz marice, koliko sam
stigao primijetiti bili smo u krugu neke kasarne i počelo je
sprovođenje do neke prostorije uz gromoglasno psovanje, vređanje i
udaranje. Novi oficiri, nova ispitivanja. Bili smo zatočeni u jednoj
sobi u kojoj su bili metalni kreveti. Tjerali su nas da sjedimo na
podu između kreveta goli s glavom pognuto između koljena,a ruke na
potiljku, nekoliko sati, a potom smo morali stajati mirno uz krevet
glavom prema krevetu, sve do ručka. Svi smo gladni, žedni, ne znam
što bih prije jeo ili pio. Dobili smo tri minute da ručamo. Poslije
ručka jednog po jednog, vodili su nas na WC. Tu sam proveo oko pola
sata, ali za tih pola sata sam svašta doživio. Udarali su me glavom
u vrata, gurali mi kalašnjikov u usta , pri tome me ispitujući
koliko sam zaklao, koliko silovao i tome slično. Vodu sam pio iz
karnistera u kojem su oni držali naftu. Ako sam dnevno dobio 100
udaraca bilo je odlično. Drugi dan boravka u Bubanj potoku dolazi
ekipa oficira-specijalaca za ispitivanja. Pozvali su me u posebnu
sobu. Unutra je desetak njih. Početak je bio udaranje u stomak i
pendrekom po leđima. Kapetan koji me je počeo ispitivati ponudio me
je cigaretom i rekao mi da se ne bojim jer me neće ubiti, ali tući
će me dok polagano ne umrem. Počeo me udarati od rešetke na krevetu,
potekla mi je krv iz usta i polagano sam se gubio. Kada sam došao
svijesti ležao sam na krevetu sav u krvi. Ponovno su me izvukli iz
kreveta i odnijeli u WC da se operem. Bilo mi je malo hladno, malo
vruće. Popio sam malo vode, ali su me brzo odmakli od vode i ponovno
počeli tući, ali ovaj puta samo po nogama. Usput su urlali na mene
da kleknem i molim za život, pitajući me hoću li popušiti posljednju
cigaretu. Padao je mrak, izgubio sam pojam o vremenu. Kada je došla
večera nisam mogao od bola jesti ali sam se prisilio od straha da će
me ponovo tući jer ne jedem srpsku hranu. Došlo je deset sati,
sviralo je povečerje. Morali smo ići u WC da bi oprali noge. Ljudi
su jaukali od bolova. Kada je došao red na mene, nisam ni krenuo, a
već sam dobio po leđima. Pokušao sam otrčati u WC ali me je tamo
dočekala nekolicina vojnika i udri po meni, u WC su me zaključali
tako da sam dugo ostao. Nisam mogao od straha izvršiti ni malu, a
kamoli veliku nuždu. Oko ponoći po mene je došao nekakav oficir i
ponovo su slijedile batine. Vratio sam se u sobu sav slomljen, jedva
sam čekao da legnem, ali nakon nekoliko sati i sobu upadaju četnici
i sve ispočetka. Ujutro nisam dočekao ni doručak, strpali su me u
maricu i vozili oko 1 sat, do Topčidera, u Beogradu. Tu su slijedila
ponovno iz početka ispitivanja, ali ovaj puta pred kamerom. Ponovno
su slijedile teške batine, pa mučenja. Gasili su mi cigarete po
nogama i rukama, lomili mi rebra, udarali me po glavi. Šamarali su
me sve dok nisam pljuvao komade zubi iz usta, a oni su samo tome
svemu smijali. Počelo je novo ispitivanje, drugačije od dosadašnjeg.
Gušili su me žicom, bockali me iglicama po rukama i nogama, bio sam
potpuno izgubljen u vremenu. Potom su me odveli u ćeliju, bila je
potpuno prazna, dobio sam samo dvije deke. Oko ponoći dolazi mi u
“posjet” grupa vojnika od njih 5-6 i ponovno počinje mučenje. Čujem
druge zatočenike kako ih mole da ih ostave na miru. U tome ponovo
dolazi red na mene. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi
skida hlače, zatim me vežu za doljnji ekstremitet i vuku po sobi,
nedugo zatim ponovno gubim svijest, te me polivaju vodom i tako sam
mokar tresući se od hladnoće zaspao. Ujutro dobivam komad kruha i
čašu tople vode. Da sm sebe ohrabrim u ćeliji radim gimnastiku i
hodam u krug da se razvedrim. Poslije doručka ponovno dolazi nekakva
komisija. Očitali su mi moja prava i presudu na 20 godina zatvora u
Beogradu, ali kako trenutno u zatvorima nema mjesta zadržat će me na
Topčideru još nekoliko dana. Upoznao sam neke naše dečke iz Hrvatske
Kostajnice, ali za najmanji pokušaj međusobne komunikacije slijedile
su batine. Vrijeme prolazi, a ništa se s nama zatočenicima ne zbiva,
nitko ništa u vezi nas ne poduzima. Mirim se sa sudbinom. Sam sebe,
međutim hrabrim da izdržim. Bližio se moj rođendan, a oni su sve
znali pa i to. Tu su me noć pustili da odspavam, ali već kod
jutarnjeg umivanja čeka me čestitka. Taman kad sam se polio vodom
ulazi grupa vojnika, na čelu s vodnikom i počinje ponovno
maltretiranje, udaranje, iživljavanje. Govorili su kako će me
izrezati na komade i tako me u dijelovima poslati kući. Dani na
Topčideru bili su nezamislivi i neizdrživi, da čovjek ne povjeruje
što su sve ljudi u stanju drugom čovjeku učiniti. Neke od tih
tortura ni životinja ne bi izdržala. Tako je bilo iz dana u dan. Oni
su se izmjenjivali, a ja uvijek trpio. Jedno su nas veče izveli na
poligon i morali smo puzati po betonu i to oko sat vremena. Po
povratku u ćeliju, s rukama na leđima i glave pognute prema dolje
osjetio sam strašen udarac u potiljak i pao na pod ćelije. Kad sam
otvorio oči sve što sam vidio bile su vojničke čizme, a oni čim su
ugledali da sam otvorio oči počeli su me ponovno tući po rebrima i
leđima. Sve je to trajalo desetak minuta ali meni se činilo kao
cijela vječnost. Navečer smo morali redovno pjevati njihovu himnu i
tako se bližio dvadeset treći dan a Topčideru. Rano ujutro me s još
dvojicom trpaju u jeep i s povezom preko očiju voze u nepoznato.
Jedan se ohrabrio i pita kamo nas voze, a odgovaraju mu da nas vode
na strijeljanje i to tamo gdje nas nitko nikada neće naći. U tom me
trenutku oblio hladan znoj, pomislio sam da je to sada zaista kraj
svim mukama. Nakon izvjesnog vremena jeep staje i čujem lavež psa.
Pri izlasku iz vozila pao sam i to me je koštalo opet batinanja po
cijelom tijelu uz to su mi psovali mater, kako sam crnokošuljaš,
došao sam ubijati Srbe iz Mađarske i slično tome. Kako sam od
udaraca izgubio svijest k sebi sam došao opet vraćen u Bubanj potok.
Rituali s batinama, maltretiranjima i ostalim ponižavanjima
nastavljaju se i dalje. Ni sam ne znam što me je držalo da sve to
izdržim. Najgore su bile noći, jer kako je padala noć tako su se oni
pojavljivali jedan po jedan, prozivali nas i odvodili u WC, a dobro
smo znali što nas tamo čeka. Kada su me prozvali tresao sam se od
straha. U WC me je čekalo deset razularenih mladih vojnika s
konstatacijom kako sam ja silovao srpske majke i da je vrijeme da za
to platim. Jedan je izvadio nož, rasporio mi hlače s namjerom da mi
odsječe spolovilo, bio sam lisicama vezan za radijator, na moju
sreću naišao je jedan i kapetan i naredio im da prestanu. Otišli smo
na večeru i za nju dobili tri minute, tako da mi je poslije bilo zlo
kako sam u sebe nabacao. Nakon večere sam morao čistiti sobu i to
tako da sam lizao pod. Poslije smo mogli leći u krevet i spavati,
ali to nije trajalo dugo. Raznim su nas trikovima ( palili su nam
bicikl) dizali iz kreveta i onda urlali da će nam oni pokazati kako
se spava. Kada je došao na mene red pravio sam se, dok sam mogao, da
spavam. Kada su mi na nozi gasili cigarete više nisam mogao
izdržati. Izveli su me na hodnik gdje su me dočekali zarasli,
smrdljivi i prljavi četnici. Počeli su me mlatiti ne birajući po
kojem dijelu tijela udaraju. U jednom su me trenu pokušali zadaviti
žicom, ali sam se uspio osloboditi omče. Potom su me gurnuli nogom i
pao sam preko nekoliko stepenica i dovukli su me potpuno
izmrcvarenog natrag u prostoriju. Najviše batina dobio je jedan
čovjek iz Požege, koji je batinama i podlegao, a mi smo s jadnim,
mrtvim čovjekom proveli noć. Ujutro su nas opet jednog po jednog
prozivali, izvodili van i mlatili nogama po kičmi, vrtilo mi se u
glavi od bolova, ali sam znao da ne smijem pasti jer bi mi to bilo
zadnje u životu. Došao je dan kada su nas potrpali u autobus i prva
mi je misao bila da će nas osloboditi. Bili smo nagurani u autobus,
vozeći se u nepoznato, a čuvari su nas i na tom putovanju redovito
tukli. Bio je to 06.10.1991. Za vrijeme vožnje glavu smo morali
držati među koljenima tako da ne vidimo kuda se vozimo. Kada smo
sišli s prave ceste i vozili se jedno vrijeme prtenim putem autobus
je stao i stigli smo na odredište. |
