| |
Š.B.
03.10.1991. godine sam uhvaćen i zatvoren kod dr CVEJIĆA u kući.
07.10.1991. godine sam izašao na razgovor kod zapovjednika milicije
ŽELJKA KRNJAJIĆA iz Lovasa. Tražio je da dam podatke o tom tko je kopao
rovove i tako dalje, o obrani. Čak mi je ponudio da pređem na njihovu
stranu, što sam odbio, i nisam im dao nikakove podatke.
07.10.1991. godine me je tukao neki milicajac-dobrovoljac, iz Novog
Pazara. Ne znam mu ime i prezime: plav, do 35 godina star, moje visine i
konstitucije.
08.10.1991. godine ŽELJKO je oko 10 sati tražio da potpišem nekakav
dokument otkucan na mašini, što sam odbio.
08.10.1991. oko 12 sati su me vojni policajci JNA, njih četvorica, s
oznakama JNA, odvezli u Šid. Putem su mi bile i ruke i noge vezane
lisicama. Čitali su onaj dokument koji nisam htio potpisati. Po njihovom
razgovoru sam vidio da sam optužen, da sam snajperista. Nisu me putem
tukli. Dovezli su me u sportsku dvoranu “Partizan” u Šidu. Tamo je bilo
40-50 drugih zatvorenika. Proveo sam u dvorani manje od sata, a zatim me
je druga ekipa vojne policije odvezla u Auto školu.
Kad sam izlazio iz Pinz Gauera ubadali su pendrek u mene i psovali me
kao ustašu. Unutra me je oko 40 minuta ispitivao inspektor SAVA.
Pokazalo se da jako dobro poznaje Tovarnik, znao je moje susjede. Tražio
je da mu isprićam što sam radio od izbora u Hrvatskoj do dana današnjeg.
Rekao je da će pitati moje susjede, da provjeri da li govorim istinu.
Pitao sam da li mogu ići s njim. Rekao je da moram ostati tu. Bio je
otsutan oko 40 minuta. Za to vrijeme me je Vojna policija JNA poćastila
štokom i cigaretama. Prićali smo o kojećemu.
Kad se vratio rekao je da sam govorio istinu i da mogu ići, ako imam
gdje spavati u Šidu. Rekao sam da tu imam prijatelja veterinara. SAVA mi
je preporućio da ne idem kod njega, jer je on veliki četnik. Preporućio
mi je da spavam u sportskoj dvorani i da se sutra vratim u Tovarnik.
Isto veće oko 9-9.30 sati Vojna policija iz Begejaca me je prozvala
zajedno s oko deset ljudi. Odmah su tukli. Govorio sam da ja idem kući i
da sam već mogao otići. Oni su tukli i govorili: kakvoj kući, sad ćete
vidjeti kuću. Utovarili su nas u minibus s rukama na leđima, glava dole.
Tukli su nas putem. Vozili su nas autoputom u pravcu Sr. Mitrovice.
U Mitrovici smo proveli oko 3 sata sjedeći u mini baru. Izveli su nas
oko sat vremena nakon ta tri sata u neku trpezariju.
Zatim su nas odveli na neki salaš između Mitrovice i Rume. Smjestili su
nas u neki hangar. Stekao sam dojam da je tamo bilo još zatvorenika, u
hangaru pored nas. Bila je noć. Tu smo proveli nekoliko sati, a zatim su
nas odvezli u Bubanj Potok.
U Bubanj Potoku su jedino mene izvadili iz autobusa, a druge su kako sam
kasnije saznao odvezli u Begejce.
U Bubanj Potoku me je ispitivao vodnik Vojne policije JNA, SAFET
BEŠLIJA, inaće iz Banja Luke, kako ćujem sada je u zelenim beretkama.
Ovi su imali neke druge podatke u kojima je bilo nećega. Optuživali su
me da sam sijao minska polja oko Tovarnika i maltretirao i ubijao
nedužni srpski narod. Imali su puno podataka, između ostalog i slike
pripadnika obrane Tovarnika. Tražili su da na svako pročitano ime
pokažem sliku. Velike sam batine dobio za FERINAC STJEPANA jer sam ga
znao kao FERINAC STEVU. Ispitivanje je trajalo oko 3 puta po par sati,
sve skupa jedno 6 sati.
Bubanj Potok je nastvani centar Vojne policije JNA. Tamo su me zatvorili
u ćeliju, samicu po čijem podu protiće tekuća hladna voda, otprilike do
koljena. Prebijen i umoran legao sam na dasku, ali je ona iznenada
propala i našao sam se u vodi, kompletno mokar. Ustao sam i stajao. Noge
su mi se smrzle i oduzele. Zatim su nas sve odveli u prostoriju za
ispitivanje. Svo vrijeme me ispitivao SAFET BEĆLIJA. Vezali su me za
stolicu i prisilili me da pojedem oko 4-5 kašika soli i bibera. Nakon
toga sam oko 2 sata bio vezan. Mislio sam da nemam više taj dio stomaka.
Nakon toga sam ponovo išao u prostoriju za ispitivanje. Na stolu me
dočekao pravi arsenal pića, ali sam ponovo vezan i ispitivan. U
međuvremenu SAFET je to piće predamnom prosipao po stolu. Mislio sam da
sam odvezan, ne znam da li bi bježao ili mu oteo piće.
10.10.1991. godine ujutro sam ponovo dobio priliku da sve priznam,
međutim nisam imao što priznati. U toku tih ispitivanja pitali su me za
TEPČIĆ MARKA. Rekao sam da smo dobri, ali da smo se posvađali jednom
prije, ne zbog politike. Mislim da je tamo bio netko iz Tovarnika tko im
je dao neke podatke. Nisam im imao što priznati. Ostao sam pri prvom
iskazu. Dobio sam naveće i komadić kruha i prebaćen sam u Begejce,
negdje oko 16 sati.
Tamo sam sreo ove s kojima sam krenuo iz Šida, saznao sam da sam samo ja
ostao u Bubanj Potoku, a da su ovi u Begejce došli iste noći. To su
bili:
1. MARČIĆ ŽELJKO iz Nuštra, pravi borac, teško ranjen u Vakufu,
pripadnik 5. gardijske. Nalazi se u Vinkovcima
2. MARIJAN BALAŽ iz Želetovaca, profesor, radi u Tehnićkoj školi u
Vinkovcima.
3. KNEBL MIROSLAV iz Bapske. Nalazi se sada u specijalnoj Vojnoj
policiji u Zagrebu.
4. ASIĆ DUBRAVKO iz Bapske. Desetak dana prije razmjene je mama došla i
odveli ga u Bapsku, gdje se i sada nalazi.
5. MERCVAJLER, mislim da se zove VLATKO?, iz Bapske, sad je u Bapskoj.
6. ANA ...iz Slakovaca. Razmjenjena u čamcu. Imam informaciju da je
poslije rodila, zaćela je u logoru.
7. Četvorica iz Petrovaca: LEHOLAT ZVONKO i njegova dva bratića i jedan
rođeni brat. Vratili su se u Petrovce, gdje su nakon 2 dana ubijeni.
To je ekipa koja je zajedno sa mnom krenula iz Šida.
Grupa mladih dećki starih do 20 godina, su u logoru Begejci imali kao
nekakvu povlasticu: spremali su sobe, namještali krevete, ložili vatru,
dobijali su cigarete od stražara. To su:
1. NENAD DEVČIĆ iz Sinja
2. ASIĆ DUBRAVKO iz Bapske, uhićen kod Berkasova (Cerić)
3. ĆORLI ZORAN iz Vinkovaćkog Novog Sela, uhićen u Ceriću
4. ŽELJKO ..... uhićen u Ceriću
5. KOPČIĆ STJEPAN iz Vinkovaćkog Novog
Sela, uhićen u Ceriću.
Mama ĆORGIĆ ZORANA je umrla jer je saznala da je poginuo, što nije bila
istina.
Stalno su nas batinali, maltretirali. Nabavili su i elektrićne pendreke.
Svi su morali pisati izjave. Bilo je bitno držati se prvobitne izjave.
Tko god naknadno doda nešto u izjavi, bio je neprekidno ispitivan.
Stvari koje su oduzete su naknadno bile vraćene. Stražari su bili
rezervisti i aktivna vojska JNA. Sjećam se:
1. komandant logora potpukovnik ĐURO ŽIVANOVIć, ponašao se korektno, bio
je najkorektniji.
2. zamjenik, kapetan ĐUKANOVIĆ ..... , njega smo najmanje viđali.
3. komandir Vojne policije, vodnik SAFET BEŠLIJA.
4. MATIĆ DRAGAN “GROM”- policajac.
5. SRZIĆ VOJISLAV “VOJO”, najveći ološ koji sam vidio. Iz Kruševca, malo
viši od mene, malo pogrbljen, smeđ, do 30 godina star.
6. MIRO KALEM iz Beograda.
7. BORKO .... iz Beograda
8. ŽARE .... iz Zadra, adresa: Crvene kuće 112 (kvart u Zadru).
9. “GOSTIVARAC”
10.”MANE”, sedam godina radio u MUP-u (SUP-u) Hrvatske.
Stražari pod brojem 6, 7, 8, 9, 10, su iz dana u dan provodili torturu i
maltretiranje nad logorašima. ŽARETOVU adresu u Zadru znam od PENEZIĆ
VLADIMIRA iz Zadra, koji je bio u kasarni kod Zadra kad je osvajana,
evakuiran je u Beograd, gdje se predstavljavao kao kapetan JNA, dok ga
nisu otkrili i zatvorili u Begejce. VLADIMIR se sada nalazi u Hrvatskoj.
Znam njegov telefonski broj u Zadru (057/430-290). Brat mu je u
Bjelovaru i ima telefonski broj 043/717-102.
Maltretirali su nas na sve moguće naćine. Propaganda je bila jaka.
Govorili su da nas Tuđman ne treba jer smo sve odali, da će nas sve
poslati na prvu liniju da izginemo, ako budemo razmjenjeni. Kad je bilo
lijepo vrijeme nisu nas puštali van, a kada je padala kiša tjerali su
nas van. Morali smo pjevati himnu i razne druge srpske pjesme. Neki
ljudi su dobro prošli, nisu bili tućeni, a da su bili u selu vjerojatno
bi ih ubili.
Kad je Vukovar pao okomili su se na dovedene Vukovarce, da na njima
iskale svoj bijes zbog neuspjeha. Tada je nama bilo nešto lakše.
“GOSTIVARCU” je na Vukovaru poginuo brat, pa je žestoko mućio
zatvorenike. Znao ih je staviti s glavom kroz bodljikavu žicu i
batinati.
Oko nas su bile dvije ograde od bodljikave žice, psi i minsko polje, te
straža.
ANĐELKA PAPKA i KRUNU FARKAĆA se sjećam da su ih žestoko mućili. Bilo je
tu dosta ranjenika, na primjer: ĆETULA TUNJA, zatim ANTE KARDUN iz S.
Đakovaca, ranjen između Đakovaca i Sotina. Njih su ranjene mućili kao i
ANTUNA MANDIĆA iz Tovarnika. CIGANJ BERNARDA iz Đakovaca, ranjenog su
također žestoku mućili. Tamo mu je bio i otac. Bilo ih je još nekoliko s
kojima nisam kontaktirao.
Bilo je i zatoćenih žena. Nismo vidjeli da su ih silovali, ali je
moguće. Sjećam se kad su doveli:
1. LUCU iz Opatovca
2. ŽELJKU RADIĆ (djev.Jurišić) iz Sotina. Njeni su s Jakobovca.
Roditelji sunestali na Jakobovcu. Odvedeni su u Negoslavce i tamo im se
gubi svaki trag. Uhvaćena je negdje u Baćkoj.
S njima su u toj uhvaćenoj ekipi bili:
1. MILAS STJEPAN iz Opatovca
2. FRANJO KRAČAK iz Sotina, uhvaćen u Adi
3. KUČIĆ ŽELJKO iz Sotina, uhvaćen u Baćkoj, sada je u 10. Domobranskoj
pukovniji
4. BORO VUKOJEVIĆ iz Sotina, uhvaćen u Baćkoj
5. ŽELJKO MILANOVIĆ iz Sotina, uhvaćen u Baćkoj.
LUCU su uzeli za servirku, krala je konzerve i donosila MILASU. Kad su
to otkrili pretukli su i nju i MILASA. Kasnije su za servirku uzeli
DRAGICU iz Vukovara. Kuhala je kavu, prala suđe. Malo je bilo mladih,
zgodnih žena. LUCA i DRAGICA su bile zgodnije. DRAGIĆIN muž je također
bio u logoru, zajedno smo razmjenjeni. Malo je Vukovaraca tako brzo
razmjenjeno.
Bio sam u Begejcima 10-12 dana, kad su doveli dva dećka koji su iz
Markušice, bili su plavo-zeleni. Sutradan je došao Međunarodni crveni
križ. Pitali su da li netko govori engleski. ŽELJKO MARĆIĆ se javio i
prevodio im. MCK ih je pregledao i zapisao imena, skinuli su se goli da
ih pogledaju bez prisustva stražara. Nakon što su otišli pripadnici MCK,
nisu se mogli udaljiti više od 10 km, ta dva dećka iz Markušice su
odvedena i nikad ih više nismo vidjeli.
MCK ih je prozivao kad je slijedeći put dolazio, nije ih bilo, kao niti
ŽELJKA MARĆIĆA jer su ga stražari udaljili. ŽELJKO MARĆIĆ je sad u
Vrtnom naselju u Vinkovcima. Ima ženu i dvoje djece.
Tad smo vidjeli da ima špijuna među nama logorašima. Sjećam se DUŠANA
POPOVIĆA, ponašao se kao profesionalni špijun, govorio je više jezika.
Rekao nam je da je uhvaćen kad je iz Iloka u uniformi ZNG, s oružjem
krenuo vidjeti “kevu” u Novi Sad. Nije bio nametljiv već se direktno
raspitivao. Imao je beneficiju u logoru. Nikad nitko nije vidio da ga
tuku, niti se kada žalio. Često je negdje odlazio i vraćao se sa
cigaretama koje je nudio logorašima.
Mi smo imali ekipu od 6-7 ljudi koji smo se dobro znali i nismo nikada
niti prićali znaćajnije stvari o nama, niti međusobne. Vrzmao se oko
nas. Proćitali smo ga. Nešto prije razmjene je poćeo prićati da mu
“keva” sređuje da ga puste. Oko četiri dana prije razmjene je došao sav
sretan i rekao da ga puštaju. S nekima se pozdravio i otišao.
Ubrzo nakon što je otišao, stražar je prozvao mene, MARŠIĆA, BALAŽA,
MATIČIĆA, PENEZIĆA, KNEBLA i doveo nas do žice jer je DUŠAN
POPOVIŠ-”POP” tražio da se s nama pozdravi. Bio je okupan, uredan u
kožnoj jakni, trapericama. Tad sam mu rekao: “Nisi obavio posao za što
si poslan”. Pogledao me, okrenuo se i otišao. Ništa mi nije rekao na
to.Kasnije sam ćuo da je bio i u drugim logorima: Aleksinac i Niš.
Dao nam je telefonski broj njegove mame u Novom Sadu: 021/362-724.
VESELINOVIĆ VLADIMIR iz Baćke Palanke je bio u logoru. Adresa: Stevana
Hatale 56, Baćka Palanka. Telefon: 021/747-486. Prićao je da se sudio sa
firmom u kojoj je radio (“Sintelan”), i da je bio otišao u “arkanovce”,
te da je 21 dan bio u Tenji kao “arkanovac”.
Zatim se vratio u Baćku Palanku i prebacivao naše ljude preko Dunava za
100 DEM po turi. Naši ljudi su prenosili propagandni materijal. Uhvaćen
je i optužen kao špijun i zatvoren u Begejce. Otac mu je Srbin iz
Lajkovca, a mama mu je iz Iloka. Tukli su ga stalno kao Srbina koji je
izdao srpski narod.
Zajedno sa KRAČKOM, KUĆIĆEM, MILANOVIĆEM, SABRIJEM i MILJKOVIĆEM, je
prebaćen u VIZ (Vojno istražni zatvor u Beogradu). Imam informaciju da
je dobio 4 godine.
Govorio je da mu ne odgovara niti da ide u Hrvatsku jer ga netko može
prepoznati da je kao “arkanovac “ bio u Tenji, niti da se vrati u Baćku
Palanku jer će ga ubiti kao špijuna. Sa njim je u Baćkoj Palanki
priveden i KASABAI SABRI, Albanac iz Budve. Obio je auto jednog majora
da u njemu prespava u Baćkoj Palanci. To ja bilo 01/02.10.1991.godine,
auto je bio “Reno 18”, crvene boje. Njega je preko Dunava prebacio
VESELINOVIĆ V.
ŽELJKO PROKOP iz Šida, Slovak. Oženio RUŽICU FERINAC iz Tovarnika. Radio
u Šidu, priveden iz Šida. Nitko mu nije vjerovao. Sumnjalo se da je
špijun. Bio je u Tovarniku kao zatvorenik, sada je slobodan, nalazi se u
Tovarniku zajedno sa ženom i djecom.
MATARUGA “BAJA” sa Lušca. Svi Vukovarci su se iznenadili kada su ga
vidjeli u logoru. Govorili su da je đubre. često je odlazio na razgovore
i nikada ga nisu tukli.
TUNA ČIBARIĆ iz Vukovara, Hrvat s Janjeva. Bilo ih je tri brata. Puno
novaca su dali za oružje za RH. Doveli su ga tu noć prije razmjene u
logor. Bili smo zajedno oko 10 minuta. Rekao je da mu pozdravim brata
ako ga budem ikako vidio. Jedan brat mu je ubijen; Nikola, a ne znam
kako se zove taj brat što je u Zagrebu. Rekao mi je da su mu izvadili
jaje (testis). Bio je kasnije osuđen na smrt zajedno sa MARTINOM
SABLJIĆEM. Razmjenjen je 14.08.1992 u Nemetinu.
Razmjenjen sam 10.12.1991. godine u Bos. Šamcu. Iz Begejaca nas je
krenulo 8 autobusa, kod Beograda nam se prikljućilo još 6 autobusa. U
svakom autobusu su bili vozać i 2-3 stražara, vojna policija- drugi
ljudi, ne oni iz Begejaca. Tih 6 autobusa su bili iz Aleksinca i Niša.
Od tih nekih dećki sam saznao za POPOVIĆ DUŠANA da je tamo prebaćen.
Stražari su nam prićali propagandu kako nas Hrvatska ne treba. Većina
stražara su bili korektni. Nisu nas tukli i nismo morali držati ruke na
leđima i glavu dolje.
U Kasarni u Brćkom su toćili gorivo, išli smo na WC i dali su nam suhu
hranu. Nakon toga su psihološki djelovali na nas da nas neće naši. Skoro
se to obistinilo. Naših nije bilo. Jedna strana je dužna ćekati 2 sata.
Posumnjali smo da je ono što su nam govorili istina. To je bilo 15
minuta, ali je trajalo kao 15 godina. Ne mogu isprićati osjećaj kada smo
vidjeli da dolaze naši autobusi.
Dogovaranje je trajalo oko pola sata: utvrđivanje lista poimenice. Zatim
je poćela razmjena. Oni su imali 85, a nas je bilo 280. Nekoliko se
vratilo u Srbiju: PROKOP ŽELJKO, dećki iz Petrovaca- LEHOLAT, dvije žene
iz Vukovara koje su otišle negdje kod kćeri u Srbiju.
Ljudi iz Sl. Šamca su nas dočekali i bogato poćastili. U Bjelovaru smo
imali veliki prijem kod gradonačelnika. U Zagrebu su nas primili u
Martinovku, Pešćenicu i Kutiju šibica. |
|
