| |
A. B.
« Živi svjedok u pisanoj riječi »
San svih Hrvata bio je
odcjepljenje od Jugoslavije i težnja ka samostalnoj Hrvatskoj državi.
Ovakva težnja stvarana je od davnina: prvi svjetski rat, drugi svjetski
rat, 1971., i konačno 1990.-ujedinjenje svih Hrvata u zemlji i
dijaspori. Došao je trenutak da mlada Hrvatska demokracija pokaže zube
komunističkom jarmu i velikosrpskoj politici. Upravo je otpor
velikosrpske politike bio prijetnja mladoj hrvatskoj demokraciji u
ostvarivanju svojih opravdanih težnji. Sjetimo se Knina 1990., Borova
sela 1991., prijetnji Vojislava Šešelja, Milana Paroškog, Stevana
Mirkovića gdje u srcu Vinkovaca govori kako ne bi bio u koži hrvatskoj
vlasti. Parole su znane »Velika Srbija «, « Srpska zemlja», « Pobiti sve
Hrvate kao pse uz plot» itd.
Najozbiljnija je prijetnja događaj 02.05.1991. u Borovu selu. Tog dana
počinje rat, agresija Srbije i pobuna hrvatskih Srba, dalje slijedi
Vukovar i mnogo ljudskih sudbina vezanih uz njega.
Zarobljavanje 20.10.1991. u 12:00 sati.
Za
skršiti otpor boraca Vukovara, Borova naselja i Bogdanovaca trebalo je
moćnoj srpskoj armadi, koja je brojala oko 40 tisuća vojnika, četnika i
dobrovoljaca, pet dugih mjeseci. Uspjeli su tek onda kad nam je
ponestalo streljiva, te nam nije preostalo drugo nego sporazumno se
predati. To je bilo izuzetno teška odluka boriti se do kraja ili se
predati krvniku. Samo predavanje bilo je organizirano u manje grupe ili
pojedinačno. Ja sam bio u organiziranom predavanju. Došao je neobrijani
oficir s pozdravom »Pomoz Bog braćo i sestre», te nam objasnio da nam se
ništa neće dogoditi, bit ćemo prebačeni za Novi Sad i od tamo moći ćemo
ići gdje želimo.
Popisali su nas i ukrcali u autobus. Pretpostavljao sam da mi je ovo
zadnji dan, ovo im je prilika sve nas pobiti. Nije me bio strah smrti
streljanjem, nego mučenja i klanja što se vidjelo u njihovim očima , sva
mržnja i pokušaj da uđu u autobus sa noževima i punom ratnom opremom na
sreću spriječeni su od pratnje i nekih oficira, ali njihov uzvik i
pokazivanje da nas vode na klanje ukazivao mi je da idemo na put pun
neizvjesnosti. Prolazili smo kroz okupirana hrvatska sela naseljena
pravoslavnim stanovništvom i čekali sudnji dan. Sam prolazak kroz ta
neoštećena sela puna vojske, puna lakog i teškog naoružanja stvarala je
u meni ponos protiv kakvog smo se mi to oružja borili i pružili
dostojanstven otpor. Kad smo prešli bogojevski most, autobus je skrenuo
u neku šumu i prva mi je pomisao bila da je djelomično mukama došao
kraj, međutim autobus su napustili vozači i pratnja jer je nastao kvar.
Cijelo vrijeme vožnje morali smo biti sagnuti s glavom među koljenima.
Dok je autobus stajao iz
šume su prema nama išli uniformirani vojnici u raznim odorama i s raznim
obilježjima. Tada počinje naša patnja, njihovo iživljavanje nad nama
samo zato što smo Hrvati. Ušli su u autobus i počeli nas nemilice tući,
a mi nismo smjeli ni glavu podići. To fizičko mučenje, ti krici i jauci
čuli su se daleko u šumu, pomoći naravno niotkud. Sve smo to u gorčini
podnosili. Tada nam su nam oduzeli sve što smo imali uz sebe, odnosno
sve što su smatrali da je vrijedno, uz prijetnju da će onoga tko podigne
glavu strijeljati, jer u logoru ionako nema puno više mjesta. Tog trena
nam je bilo jasno kamo uopće idemo.
LOGOR BEGEJCI – TUŽNA SJEĆANJA
Stigli smo na salaš sa više zgrada u šumi okružen bodljikavom žicom,
svuda mir i tišina. Autobus staje ispred velike i dugačke zgrade posebno
ograđene bodljikavom u više redova, pušta nas naoružani stražar. Noć je,
prošla je ponoć. Izlazimo sa ono malo prtljage što nam je preostalo i
sada dolazi ono čemu smo se nadali: dočekalo nas je dvadeset
korpulentnih vojnih policajaca, dobro opremljenih palicama, letvama,
željeznim šipkama, željeznim bokserima itd. Kasnije smo saznali da su za
ovakve prilike specijalno obučavani u Bubanj potoku kod Beograda, gdje
je stacionirana baza vojne policije. Nisu čekali da nas postroje i
pregledaju, nego su odmah počeli mlatiti po nas pedesetak iz autobusa,
pri tom nismo smjeli ni vikati ni jaukati. Samo su urlali na nas da
spustimo glavu dolje, a ruke na leđa. U jednom sam trenu izgubio
svijest, digli su me i nastavili tući ne birajući pritom po kojem dijelu
tijela udaraju. Ova je tortura trajala oko dva sata, nakon čega su nas
postrojili i uzeli od nas još ono što nam je preostalo. Uvode nas u
zgradu. Na podu vidimo deke i naziremo samo da su u njima umotani ljudi
za koje ne znamo jesu li živi ili mrtvi. Dalje slijedi prozivka i popis
i usputno batinanje. Nešto oko 4 sata dozvolili su nam da sjednemo, a
već u 5 sati ulazi nekoliko vojnih policajaca s uzvikom « Ustajte ustaše
» ! Tada vidim da su ovi ljudi u dekama živi i da neke od njih i
poznajem. Svi stojimo u stavu mirno, a nas nove počinju tući i
iživljavati se nad nama. Ja osobno dobio sam najprije nekoliko udaraca
nogom u rebra i pri tom mi je nekoliko rebara slomljeno, slijedio je
zatim karate zahvat po glavi i nakon toga sam ostao bez tri zuba.
Kako sam već ovamo dopremljen ranjen u glavu i nogu, klonuo sam i pao u
nesvijest, no nitko mi nije smio pomoći. Nekoliko dana je trajalo ovakvo
fizičko maltretiranje, nakon čega prelaze na psihičko maltretiranje.
Jedan je slučaj kada me je jedan časnik izveo pred zarobljenike
naredivši mi da kleknem i stavim ruke na pod, te me upitao « gde da me
bije?». Ponovio mi je to više puta dok mu nisam odgovorio, na što mi je
opsovao majku ustašku da « neću ja njemu govoriti gde da me bije, nego
će on da me bije gde on želi «. Naredio je da se ustanem, a pošto nisam
bio sposoban ustati odvukao me je, bacio na beton i pokrio dekom.
Narednih 10 dana nisam se mogao ustati, nego su dozvolili da mi donose
ono malo hrane što smo dobivali. Niz takvih i sličnih maltretiranja
doživjeli su i ostali. Sjećam se Ljubana Markovića, trgovca, njemu su
razbili lice i donju čeljust, Rimca su vezali i sa ispitivanja je
dolazio sav plav. Istu torturu proživio je Martin Sablić, Janjevac
Čibarić i mnogi drugi. Mnogi su mladići udarani su po genitalijama i
vjerojatni mnogi od njih nikada neće moći imati djece. Sjećam se i
mladog doktora Mladena Lončara kojega su šamarali i udarali nemilice. Od
posljedica udaranja umro je Zlatko Brajer. Mnogi su se poznati ljudi
našli ovdje kao što su Čop, Gajari i mnogi drugi. Sjećam se kuhara
Ive
Vukušića koji je dobivao batine ako je htio dati nekome hranu koja je
ostala. Kada su nas pitali od čega smo plavi nismo smjeli ni spomenuti
batine, nego je to kao posljedica nekog pada ili slično tomu.Ne sjećam
se svih imena onih koji su to s uživanjem radili, ali to su bili
uglavnom nadimci kao Borko, Šeki itd. |
|
