HRVATSKO DRUŠTVO LOGORAŠA
SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA

LOGOR BATKOVIĆ


          Kod Bijeljine je formiran u proljeće 1992.godine odnosno padom Općina Bosanski Šamac, Modrića, Dervente, Doboj i istočno prema Tuzli.
          Srpske vojne i paravojne snage na čelu sa arkanovcima i belim orlovima sustavno su “čistile” područja i pretežno civilima punili logor Batković.
          Samim ulaskom u logor moglo se zaključiti da se radi o poljoprivrednoj ekonomiji. Glavni objekti su bili nekakva skladišta dok popratni objekti pripadaju tipu radionica, garaža i upravnih zgrada.
          Logor Batković je posebno čuvani logor, pretežito domaćim ljudima, kojeg su dobro nadzirali svojom prisutnošću arkanovci i beli orlovi.
Iz ovog logora nitko na slobodu nije izašao osim razmjene. Logor je radnog tipa, te su svakodnevno od 200 do 400 logoraša išli kamionima na rad u šečeranu, poljoparivaredno dobro, a posebno šumske poslove. Najteži dio posla je bio kopanje rovova na prvoj crti bojišnice. Po mojim spoznajama u logoru je stradalo 17 Hrvata koji su ubijeni, prilikom odlaska na kopanje rovova, jer je na kamion sa zarobljenicima ispaljena zolja namjerno sa srpskih položaja.
          Svi Hrvati koji su ranije bili na Manjači prebačeni su u logor Batković 12.12.1992.g. tako da niti jedan Hrvat nije prilikom raspuštanja logora Manjače otišao u Karlovac.
Svi preživjeli zarobljenici su razmijenjeni tijekom 1993 i 1994.godine.
Izuzev rada koje su obavljali zarobljenici u logoru je bilo i stravična maltretiranja od strane domaćih, ali su u svemu prednjačili arkanovci i beli orlovi, batinanja, lažna strijeljanja, izglađivanjem i sl.
 

Shema logora po sijećanju zatočenika

BATKOVIĆ (potvrđeno od Mazowiecki, Helsinki Watch i vlada SAD)

           Logor je smješten oko 12 km sjeverno od Bijeljine, a 3 km od Batkovića . Rijeka Sava je bila dva km od logora. Glavne zgrade su opisane kao dvije velike štale - poljoprivredna spremišta 50 x 20 metara. Nije bilo niti grijanja niti svjetla, osim danjeg. Mnogi su oboljeli od dizenterije. Logor je sa tri strane okružen bodljikavom žičanom ogradom, visine dva metra, a sa južne strane je bio zaštitni metalni zid. Glavni ulaz je bio sa zapadne strane gdje su bile zgrade za srpsku vojsku i uredi. Osmatračnica sa reflektorima je bila na istočnoj strani logora. Zatočenici svjedoče kako je na toj 7 metara visokoj osmatračnici uvijek bilo nekoliko naoružanih čuvara. Logorom su zapovijedali članovi Srpske demokratske partije i četnici. Zapovjednik je bio JNA oficir Petar Dmitrović. Nakon njega (kolovoz 1992) zapovjednik logora je bio major Mauzer za kojeg Vlada SAD kaže da je poznat i kao Ljubiša Savić.
           Zatočenici svjedoče kako je i u njihovom logoru, kao i u drugima, straža odredila "kapa" odnosno zatočenike koji su posredovali sa stražom (bili su muslimani) i "cinkali" druge zatočenike. Zatočenici su vrlo često premještani u druge logore i dovođeni iz drugih logora. Na taj način se zametao trag pravog broja zatočenika, odnosno ubijenih. Izvješća o broju zatočenih su se mijenjala iz tjedna u tjedan ( 1.7.92 - 740 ; 5.7.92. - 824; 9.7.92 1274....)
           15.7.92 Zoran Rekić srpski zapovjednik doveo je u autobusima Hrvate i Muslimane sa područja Zvornika i Čelopeka . Tada je u logoru bilo oko 2000 zatočenika. Sam major Mauzer je izjavio kako je u logoru 1.600 muškaraca, zarobljenika, koji su tu za svoje dobro. 1.9.92. je bilo 1280 zatočenika koji su tu zbog svoje Nacionalnosti.
           Za doručak su zatočenici dobili komad kruha i putra ili jaje, a za ručak i večeru komad kruha i juhu čudna mirisa i okusa, bez ikakvih sastojaka. Mnogi su umrli od gladi.
          Zatočenici su seksualno zlostavljani (i muškarci i žene), žestoko tučeni i mučeni. Zatočenici svjedoče kako su batine "počele" čim su izašli iz autobusa i nisu prestajale. Tučeni su drvenim štapovima i raznim drugim predmetima. Jednom prilikom četvorica zatočenika su tučena van logora. Dvojica su se uspjela dovući u logor, treći je bio toliko pretučen da ga otac (također zatočenik nije prepoznao), a četvrti, 20-godišnji mladić, je ubijen.
Kad bi na ratištu gubili, srpski vojnici su prozivali zatočenike sa tog područja i posebno ih tukli. U kolovozu 1992 na smrt je pretučeno 13 zatočenika. Zatočenici su prisiljavani na fizički rad
          U srpnju 1992 u logor su došli predstavnici Međunarodnog crvenog križa i američki senator Frank Wolf . Čuvari su sakrili sve zatočenike mlađe od 18 i starije od 60 godina. ICRC nije mogao popisati zatočenike.