|
BANJA LUKA
44°45˘47˛Sjeverne zemljopisne širine
17°10˘58˛ Istočne zemljopisne duzine Ova općina nalazi se na sjeverno
- istoku BiH i prema popisu iz 1991 godine, ima 195.139 stanovnika.
Bosanski Srbi čine većinu od 54.8 %, dok bosanskih Hrvata ima 14.9
%, a bosanskih Muslimana 14.6 %, 12 % se prijavilo kao "Jugoslaveni"
i preostalih 3.7 % su "ostali".
29. Prema Helsinki Watchu, koji je intervjuirao bosanske Muslimane u
kolovozu 1992. godine, ---području
Banja Luke od travnja 1992, kada je počeo rat. Pozivi za
mobilizaciju emitirani su na radio programu, i oni koji su se
odazvali dobili su mobilizacijske listiće, koji su im dozvoljavali
odlazak na posao. Muškarci koji su se odbili pridružiti vojsci
bosanskih Srba, više nisu smjeli odlaziti na svoje radno mjesto.
Na području Banja Luke bilo je nekoliko logora.
MALI LOGOR (potvrđeno od ICRC i Vlade SAD)
Smješten u kasarni u Boriku, dijelu Banja Luke. Međunarodni crveni
križ je u logoru prvi put bio u svibnju 1993 godine i opisao logor
kao vojni zatvor. Točan broj zatočenika se ne zna. Zatočenici su
bili civili koji nisu imali "dozvolu kretanja". Često su premještani
u Manjaču. Zatočenici su svakodnevno mučeni.
BOLNICA BANJA LUKA ( potvrđeno od ICTY i Helsinki Watch)
Zatočenici - ranjenici su bili smješteni na trećem katu, na
odvojenom odjelu . Zatočenici svjedoče kako u njihovom liječenju
nisu upotrebljavani anestetici, lijekovi i druga potrebna medicinska
pomagala, uz objašnjenje medicinskog osoblja da nema dovoljno niti
za "njihove" Tu su bili zatočeni ranjeni Hrvati i Muslimani. U
bolnici su ih tukli srpski vojnici i policajci, ali i neki
pacijenti. Danonoćno su bili pod stražom srpskih vojnika. Neki od
zatočenika, koji su prije bili u logoru Trnopolje, svjedoče kako su
ih u bolnici tukli i mučili više nego u logoru. Zatočenici svjedoče
o premlaćivanju ranjenih do te mjere da su neki u samoj bolnici
podlegli ozljedama. Međunarodni crveni križ je posjetio bolnicu
nakon okršaja u kojem su ranjeni Hrvati dovedeni u bolnicu. Popisali
su zatočenike, kad su došli idućeg dana, nije im dozvoljena posjeta
zatočenicima. Mnogi od njih su zbog mučenja izgledali gore nego dan
prije. Zatočenici - ranjenici su iz bolnice odvoženi u policijsku
stanicu na ispitivanje i potpisivanje "izjava".
|
| ...
Pri dolasku u KMC u Banjoj Luci mnogi su ranjenici imali bolničke
pidžame ili nešto slično. Najvažnije je bilo da nismo bili u vojnim
odorama. Naime, poslije se pokazalo da nam je bolnička odjeća ipak
donekle ublažila muke, koje su nam nanosile uniformirane osobe u
samom KMC-u.
Stanje hrvatskih ranjenika bilo je doista teško. Jedno od najgorih
bilo je moje
stanje, te stanje Kekeca i Jure Močića. Svima nam je prijetila
pogibelj. Bolničko osoblje i nije znalo tko smo mi – tek pristigli
ranjenici – i odakle dolazimo, ali su liječnici spomenute bolnice to
znali i zato su se odmah počeli neprijateljski ponašati. Moj slučaj
pokazuje kakav je to bio odnos. “Humani” liječnici, čim su vidjeli
ranu, odmah su zatražili amputaciju noge. Alternative nije bilo.
Srećom, među njima je bio i jedan liječnik, prezimenom Ostojić, a to
je prezime prvarilo srpske liječnike, te su mislili da je i on
Srbin. Ime mu je u je bilo Zdenko, i bio je Hrvat. Taj je liječnik
tražio, dapače inzistirao da me on dobije na brigu.
Nakon njegova insistiranja ostali su se s tim
složili, jer su bili uvjereni da će ranjenik imati “adekvatan
tretman”. Liječnik Zdenko Ostojić doista je spašavao moju nogu. On
je znao tko su i odakle dolaze ranjenici. Stoga nam je pružao još
veću pažnju i brigu, no što to traži Hipokritova zakletva. Bio sam
pod punom pažnjom doktora Ostojića, koji je u vrlo kratkom vremenu
izvršio tri operacije moje lijeve noge. Stanje noge bilo je iznimno
teško, rana se i dalje gnojila. Svejedno, nismo se predavali ni ja,
ni moj liječnik, koji mi je ugradio neki stari fiksator. Nakon te
ugradnje, stanje se noge počelo stabilizirati, iako još uvijek nije
bilo dobro, odnosno, zaustavljeno je pogoršanje stanja.
Uz doktora Ostojića postojala je još jedna
svijetla točka. Bila je to dr.Nada Jurinčić, izvanredna žena,
liječnica u Domu zdravlja u Banjoj Luci. I ona je znala tko smo i
odakle dolazimo. Znala je kakva nam pogibelj prijeti u KMC-u Banja
Luka.
Doktorica Jurinčić neprestano je bila u
blizini velike većine naših ranjenika, a pogotovo teških. Donosila
nam je cigarete, slatkiše i razne potrepštine. Ranjenici su bili
ugodno iznenađeni takvim njezinim postupcima, ali su ipak bili i
nepovjerljivi. Pogotovo kad nas je upitala koga imamo u Hrvatskoj,
kako bi im javila o našoj sudbini i gdje se trenutno nalazimo.
Uspjela nas je uvjeriti, iako je kadikad nosila bijeli ogrtač s
imenom kojega drugog liječnika ili liječnice, kako bi imala što
lakši pristup k našim ranjenicima. Nekim ranjenicima morala je i to
objašnjavati. Uspjela je u svim svojim nakanama. Nevjerojatno dobra
i sposobna liječnica. Njezina specijalnost inače je pedijatrija.
Vrijeme je prolazilo, a samim time postupak prema ranjenicima se
pogoršavao. Liječnica Jurinčić svakim je danom morala biti sve
domišljatija, kako bi mogla proći pored mnogih uniformiranih
stražara srpske paravojske. Oni su budnim okom pratili svaki pokret
u bolnici, bili su ovlašteniji od liječnika. Mi, hrvatski ranjenici
danonoćno smo bili pod pažnjom stražara. Nastojeći biti što bliže i
što duže s našim ranjenicima, liječnica Jurinčić je poslije radnog
vremena bila u neposrednoj blizini bolnice, u kojoj su bili
smješteni hrvatski ranjenici. Pored bolnice išla je u šetnju sa
svojim psom. Šećući pokraj bolnice, zviždala je hrvatske rodoljubne
pjesme, kao što su “Zovi, samo zovi”, “Hrvatine”, “Kreni, gardo” i
druge. Želja joj je bila dati nam do znanja da je ona tu.
Iznenađenje ranjenika bilo je veliko. Doista su nam postupci te
divne žene vrlo pomogli. Svakim danom liječnici je bilo sve teže
raditi. Srpski liječnici budno su motrili na svoju kolegicu, znajući
kojem narodu pripada. Više nije mogla biti s ranjenicima onako
često, kako je to željela. Kada je ne bi bilo u bolnici, počelo bi
iživljavanje na nama. Iskreno se nadam da će ovo moje slijedeće
svjedočanstvo pročitati i netko od gospode “europskih humanitaraca”,
kako bi bolje upoznali barem dio “humanosti” srpskih liječnika KMC-u
u Banjoj Luci. Srpske liječnike u navedenoj bolnici nije obvezivala
nikakva Hipokritova zakletva, njih je obvezivao četničko-zločinački
nagon. Svake srijede, kada bi u Banju Luku dolazili “martićevci”,
doprativši neke od izbjeglica iz zapadne Slavonije, obvezno bi došli
na krvavi pir u KMC. Bili su to “heroji”, koji su pobjegli pred
udarom hrvatske vojske, koju je vodio general Martin Špegelj,
oslobađajući svojom akcijom Hrvatsku.
Martićevi zločinci dolazili su u sobe, gdje smo bespomoćno ležali,
te nas nemilice tukli nogama, puškama i noževima. Nakon njihova
“tretmana”, kreveti i sobe bili su krvavi. Naše muke bile su
strašne. Opet sam teško stradao. Zločinci su mi nekoliko puta
podizali ranjenu nogu, te je zajedno sa fiksatorom udarali o pod,
nakon čega je krv iz noge doista lila. Bolovi su bili neizdrživi.
Padali smo u nesvijest. Najokrutnije od svega toga bilo je ono što
je činio glavni liječnik, predstojnik kirurgije, Srbin, doktor
Pantić: ustrojio je stražu u hodnicima, pače i sam je stražario,
kako bi se zločinci mogli nesmetano iživljavati. Doktor Pantić spada
u red najvećih zločinaca, jer onaj koji organizira i radi takve
zločine, zaista je zločinac najvećega formata. Često su i zločinci,
izlazeći iz bolničkih soba, bili krvavi, ali se nisu ni trudili
prikriti tragove svojih zločina. Teško je stradao i Jure Močić. Iako
isto tako teški ranjenik, redovito je bio tučen, a najviše i najjače
po glavi. Poslije srpske “obradbe”, bio bi zaliven krvlju. Takav
njegov izgled i stanje srpske su liječnice upravo usrećivali.
Ranjenici su se uzalud pitali je li sve to moguće. Svu onu nadu u
život, koju su nam ulijevali dr. Ostojić i dr. Jurinčić, srpski
zločinci neljudski su uništavali. Ranjenik Jure Miočić bio je
prisiljavan da proguta krunicu, koju zbog straha i velikoga križa
nije mogao progutati. Nakon toga opet je bestijalno pretučen, valjda
zbog “nediscipline”.Ja sam morao progutati zlatni lančić s
privjeskom. Uspio sam ga progutati, ali sam opet bio pretučen.
Zločinački posli. Bio sam za zločince prava “poslastica”: kako
rekoh, često bi mi ranjenom nogom udarali o pod ili krevet, u nadi
da ću iskrvariti ili umrijeti.
Muke i patnje ovdje su bile svagdanje. Prošlo je
i više od mjesec dana boravka u paklu KMC-u. lakše ranjeni u
međuvremenu su odvezeni na Manjaču. Mi teže ranjeni ostali smo u
paklu KMC-a. liječnica Jurinčić i liječnik Ostojić sve su nam manje
mogli pomoći, jer i njima je prijetila pogibelj. Puno puta izložili
su svoje živote, kako bi pomogli hrvatskim ranjenicima.Kako bi
svijet znao kakve su neljudske spodobe liječnik Pantić i njegova
bratija, spomenut ću samo neke ozljede, koje sam zadobio liječeći se
u KMC-u u Banjoj Luci. Došao sam sa ranjenom nogom, a u bolnici mi
je slomljen nos, zadobio sam posjekotinu na glavi dužine šest šavova
i teško iščašenje ramena. Koliko sam puta krvario i umirao, teško je
i nabrojati. Svakodnevno su u
bolnicu pristizali ranjeni pripadnici srpske paravojske. Neki je
ostao bez noge, neki bez ruke, svi su imali slične tjelesne ratne
povrijede. Normalno, svi su bili ranjeni u borbi protiv hrvatskih
branitelja. Zanimljivo je da nijedan od tih srpskih ranjenika nije
htio priznati gdje je i od koga je ranjen. Navodili su neke
deplasirane i gotovo smiješne uzroke. Naime, svi su navodili da su
to civilne povrijede. Jedan je ranjeni neprijateljski vojnik, koji
je ostao bez noge, rekao da je pilio drva na cirkularu i odrezao si
nehotice nogu. Drugi je teško stradao od granate, ali je naveo da je
to posljedica prometne nesreće. Stradalih vojnika srpske paravojske
svakim danom bilo je sve više. Očito, tih dana ceste i električni
cirkulari nisu voljeli četnike.
... |
