|
ALEKSINAC
43°32˘4˛Sjeverne zemljopisne širine
21°43˘21˛ Istočne zemljopisne duzine
LOGOR ALEKSINAC
Nalazi se u Srbiji nedaleko Niša u SR Jugoslaviji. Logor je otvoren
padom Vukovara i istočnog dijela Hrvatske. Smješten je u krugu
vojarne iz koje je vojska otišla na ratišta, a ostali dijelovi
jedinica koji su služili kao straža i vojna policija.
Vojarna se sastojala od štabne zgrade koja je na jedan kat, pet
zgrada tz.diviziona koji su bili na jedan kat, a u svakom divizionu
su bile po dvije prostorije, jedna u prizemlju a druga na katu,
pekare, konjušnice i nekoliko skladišta, a iza toga je bio poligon i
zgrade autojedinice sa garažama i ostalim objektima za potrebe auto
jedinice. Štabna zgrada, pekara i divizioni su poslagani oko
nogometnog igrališta. Cijeli kompleks vojarne je ograđen žicom, a uz
žicu se sa vanjske starane nalazila živica. Uz samu ogradu su se
nalazila stražarska mjesta, koja su bila pojačana dolaskom
zatočenika iz Hrvatske
Svaka soba diviziona,dimenzije 25x12 m je imala zatočenih od 100 do
120 osoba, a svaki divizion, dimenzije 40x20 m, je imao po dvije
takve sobe i sve su bile pune zatočenika. Sem pet diviziona
zatočenike su smještali i u skladišta i konjušnicu koje su bila isto
prazne. U divizionima su se nalazili sanitarni čvor hodnik i
prostorija za čuvare, dok skladišta i konjušnica nisu imali ništa.
To su bili sve zidani objekti .
U logoru je bilo smješteno cca 1.500 osoba, koji su prošli razne
psihičke i fizičke torture.
Dio zatočenika koji nije odvezen u druge logore ovdje im se gubi
trag.
Koliko nam je poznato, ovaj logor je bio prolaznog karaktera i nisu
bila ispitivanja klasičnog karaktera, nego samo ulazak starješine i
vojni policajci i po nahođenju tukli i pitali "koliko si ubio,
koliko si zaklo srba i srpske djece". Maltretiranja su trajala svo
vrijeme i nije bilo pravila dal je to dan ili noć. Gdje i kako su
završili zatočenici koji su ostali u ovom logoru ? |
|
ETAR MLINARIĆ
BOROVO NASELJE
ISKAZ
1966.godine sam služio vojni rok JNA u Aleksincu, gdje sam bio
godinu dana. Uzoran vojnik, nagrađivan sa nagradnim odsustvom,
pohvaljivan kao najbolji sportista, prvo mjesto na 7 km u atletici i
učešće na svearmijskom takmičenju. U nogometu je moj garnizon bio
prvi, a nakon osvojenog prvog mjesta su me na rukama nosili zajedno
i vojnici i starješine, slaveći me kao idola vojarne-kasarne.
Sudbina se
poigrala da bi padom Vukovara-Borova naselja 20.11.1991.g. sa mojim
sugrađanima bio zarobljen i deportiran autobusima u Srbiju i kako je
sudbina htjela, dovoze nas u Aleksinac u tu istu vojarnu-kasarnu, a
ja kakve sam sreće u istu sobu u kojoj sam proveo 1966.g. lijepe
trenutke kao vojnik JNA. Sada je to nešto drugo, autobusi su stali u
krugu vojarne i nas su istjerali van vezanih ruku paljenom žicom i
stalno nam prijetili da ako se odmaknemo od grupe više od 4 metra
daće pucati i svi koji su imali potrebu za malu ili veliku nuždu to
su mogli obaviti samo uz grupu zarobljenih, jer ako se odmaknu pucat
će naoružana vojska koja je stajala skoro jedan do drugoga oko
zavezanih, deportiranih ljudi. Potom su nas smjestili u objekte u
kojima su bili smješteni vojnici, tako zvani objekti diviziona, ja
sam dospio u 5. divizion. Kad smo unišli u prostoriju odmah su nas
natjerali da legnemo potrbuške jedan do drugoga, mislim da nas je
bilo oko 100 u prostoriji 25x12 m. Neshvatljivo nalazio sam se u
istoj prostoriji kao i 1966.g. ali sada u drugačijoj ulozi, ležao
sam na podu sobe i s rukama na zatiljku ( ruke su nam oslobodili
prilikom ulaska u sobu ) i ko god je prolazio od vojnih čuvara,
drugih vojnika i starješina završio je od svakog po koji udarac po
leđima, nogama, glavi, kako pendrekom, tako kundakom puške,
vojničkom čizmom i ne znam ja više čime. Kad su nam oslobodili ruke,
počeo je detaljan pretres, od glave do pete i oni koji su nas
pretresali oduzimali su sve što smo imali od novca, lančića,
prstenja, cipela, kožnih jakni, bundi, kaputa i sve što je bilo
vrijedno, a stalno su nam govorili ... " ovo vam više neće trebati,
a šteta da propadne, jer za vas nitko neće znati gdje ste završili.
Vi ste ustaše i niste ništa drugo zaslužili zbog svojih zlodjela,
nego da vas strijeljamo." U toj prostoriji su nas tukli nemilosrdno
i to je tako trajalo, ne znam ni ja koliko. Kad god su ulazili
morali smo leći na prsa i stavljati ruke na zatiljak, a oni su
provodili svoju torturu. Jednom su unišli u prostoriju i počele su
torture, ali su prozivali pojedince i oni su morali izaći van iz
prostorije, a kako su izlazili hodnik čuli su se užasni krici i
zapomaganja, sledila nam se krv u žilama, a oni su stalno prozivali
i stalno se ponavljao isti scenarij i na mene je došao red, kad su
me prozvali, mislio sam vode nas na streljanje ili će nas umlatiti,
jer nisam čuo pucnjavu. Više od pola sobe su prozvali cca preko 50
ljudi, kad sam ušao u hodnik, ispratio me jedan vojnik pendrekom po
leđima, a u hodniku kordon vojnika s jedne i druge strane i
nemilosrdno udaraju sve što prolazi između njih, a vidio sam da neki
leže, ali i njih i dalje tuku, pomolio sam se u sebi, da mi Bog
pomogne da prođem taj kordon bez obzira što me još čeka iza toga.
Pljuštali su udarci sa svih strana, zanosio sam se od siline
udaraca, zapinjao za one koji su ležali na podu, ali sam izašao van
hodnika diviziona i vani ugledao sam gomilu ljudi koji se zabijaju
jedan u drugog, ali sve do njih je bilo i dalje vatreno, jer oko
gomile na
10 metara stajali su naoružani vojnici sa uperenim puškama na gomilu
pretučenih i uplašenih ljudi, tako cijeli dan bez bez vode i jela,
tek kad je pala noć dobili smo pola konzerve, ali nikom nije bilo do
jela. Svi smo bili u svojim mislima, sa svojim najmilijima ili
neznam ni ja sa čim, jer nitko nije znao što će se svaki sekund
dogoditi. Potom su došli autobusi, vežu nas po dvojicu žicom i
poćeli su nas sprovoditi na vrlo čudan način, gledao sam ja to prije
rata kako su stoku sprovodili, a vidi sada nas, električnim
palicama, to sam i sam doživio, pitao sam se ..."da li je moguće, da
su nas usporedili sa stokom, ali još gore smo prošli od stoke".
Ušavši u autobus uz psovke električne pendreke i razne druge udarce
shvatio sam da me sve boli, valjda svaka koščica i svaki dio tijela.
Sve one koje su mučki pretukli i nisu bili sposobni sami doći do
autobusa, donijeli su ih u dekama i ubacili u autobus. Voze nas u
nepoznato, tko god da bi želio pogledati van ili se pomaknuti
uslijedilo je psovanje i tup udarac kundaka. Noć je, potom se
pojavljuje svjetlo, primijetio sam oznaku mjesta Niš, zatim ulazimo
kroz nekakve velike metalne kapije sa zidanom ogradom preko četiri
metra. Shvatio sam da je to Niški zatvor, izlazimo iz autobusa i
prolaze nam trnci niz kičmu, onako prebijeni, a vani nas dočekuju
okorjeli kriminalci i ubice i svakojakim pogrdnim riječima nas
časte, a plavi čuvari zatvora - zatvorski milicajci stoje poredani u
špaliru s pendrecima i čekaju "ljute Ustaše",koji moraju tuda proći
i nastaje pakao, jer je svaki pendrek milicajca iskusnog zatvorskog
našao mjesto na svakom prebijenom zatočeniku koji je bio vezan za
drugog, tako da nije mogao brzo proći i ne daj bože da ako mu onaj
drugi zatočenik pao, a on vezan žicom s njim, teško njemu, to nam je
bila dobrodošlica, mislim nezaboravna.
U Aleksinac je došlo
negdje od 1.000 do 1.500 osoba, većina je odvezena za Niš, a za
jedan dio nismo nikad saznali gdje su. |
