|
Vukovar, 14. kolovoza 2007.
– Crkva sv. Filipa i Jakova u 11,30 sati
Sv. Misa Povodom 15.
obljetnice izlaska na slobodu i Dana HRVATSKE UDRUGE
LOGORAŠA
SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA
Fra Zlatko Špehar,
gvardijan vukovarski
Petnaest godina je danas otkako je među posljednjima
najveća skupina vas vukovarskih branitelja i civila,
nasilno odvedenih u srpske koncentracijske logore,
prešla granicu straha i smrti, tada samo na slobodni
teritorij Hrvatske, bez mogućnosti povratka u svoj
Vukovar. Molitve vaše i vaših obitelji, prognanih
Vukovaraca, franjevaca i časnih sestara, postale su
stvarnošću koja je počela disati dahom slobodnog
hrvatskog zraka. Bogu zahvalni za dar Hrvatske i vašeg
oslobađanja, ne možemo se danas ne sjećati i vas na
razmjeni; živih kostura, vaših lica na kojima se nije
čitala mržnja, samo ostaci straha i duboke nade koja je
u Bogu pobijedila pakao srpskih kazamata.
Ne možemo se ne sjetiti i dobro uhranjenih i obučenih
zatvorenika kojima se plaćalo vaše oslobođenje;
uhranjenim zločincima se davala sloboda da se vaša
nedužnost iskupi snagom vašeg trpljenja. Kako onda, tako
i danas. Žrtva se postavlja pred još veću žrtvu šutnje i
unutrašnjeg nemira, a teroru se daje privilegirano
mjesto u društvu koje je plaćeno tisućama života –
branitelja, nedužnih civila staraca, žena i djece u
Hrvatskoj. Stranicama haških optužnica, upitnih podataka
iz „štrbčeve teke“, udara se po vama i vašoj žrtvi; samo
što vam se još ne sudi jer ste ostali živi….
U Hrvatskoj se potežu „slučajevi“ poput splitske „Lore“;
imenuju se imenom i prezimenom osobe koje se tereti za
ratna zlostavljanja, progoni ih se, sudi i sprema na
robiju, sve zbog tzv. lojalnih građana srpske
nacionalnosti, koji su se „malo pobunili“, uplašili za
svoje dugogodišnje uživane privilegije, pa se, eto,
nespretno prihvatili puške, topa, tenka, aviona, ratnog
broda….. i počeli razarati sela, granatirati gradove,
bili uhvaćeni u tom terorističkom činu protiv države i
čovještva i internirani. Na istoku se ukidaju presude za
počinjene zločine na Ovčari, traže sve moguće olakotne
okolnosti, oslobađaju počinitelji najstravičnijeg
zločina protiv čovjeka; pomor teških ranjenika.
U isto vrijeme se medijski i politički neprestance
izbjegavaju spomenuti zločini koji su počinjeni nad Vama
vukovarskim braniteljima i civilima, zatočenicima
srpskih koncentracijskih logora. Ukoliko se i tko
oglasi, ugušuju ga sve glasniji i otvoreniji nastupi
srpskih uniformi po hrvatskim televizijskim programima,
hrvatskim novinama a sve u orkestru tzv. nevladinih
udruga i njihovih naručitelja. Što se time hoće postići?
Nije li odgovor: omalovažiti vas, unijeti nesigurnost i
strah u vaše redove iz kojega onda niče osjećaj nemoći i
nedostižnosti pravde. Zar su vas prebijali, mučili i
ubijali u logorima po Srbiji neki bezimeni ljudi? Zar se
u njihovoj dokumentaciji ne znaju zapovjednici i
izvršitelji, stražari i progonitelji? Zar su nestali u
demokratskoj Hrvatskoj vaši pismeni iskazi i popisi
mučitelja i njihovih zapovjednika? Ako su nestali u
državnim institucijama, za koje ste se do krvi borili,
nisu nestali iz vaših sjećanja. Zašto onda šutite? Zar
je u vas utjeran „demokratski“ strah onih koji sebe na
vlasti smatraju „glasom naroda“? Vama ne daju govoriti,
a sve više i više prostora se daje onima koji su po
Hrvatskoj organizirali agresiju, rušili i palili,
ubijali, vas u logore odvodili, nazočili u vukovarskoj
bolnici odvođenju ranjenika na Ovčaru, šetali se po
Lovasu, Veleprometu, Benkovcu i Kninu, a danas su i tzv.
koalicijski partneri. Ako se sve čini da se ospore i
izbjegnu ovozemaljski sudovi, mi znamo i vjerujemo:
Božjoj se pravdi neće moći izbjeći.
I ovogodišnji dan Domovinske zahvalnosti je protekao u
medijskom znaku Srbijanaca i Srba i združenog saveza
vlasti pod zastavom u Kninu; a za prostor slavnih brzih
i humanih oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske i
pobjede ljudskosti nad terorom tzv. Krajine i njezinih
čelnika, nije ostalo mjesta. Kako će, kada se novoj
hrvatskoj povijest jedva ostavilo prostora za nekoliko
redaka u udžbenicima hrvatskog nastavnog programa. Je li
hrvatska obrana od srpskog osvajača tabu tema za mlade
naraštaje? Zato se uporno ne stvaraju afere s
braniteljima i vuku časni voditelji obrane po sudovima;
hoće li se tim nametnutim političkim i medijskim linčom
staviti hrvatsku djecu u položaj srama što su Hrvati?
Dok smo u vrijeme tamnice prošle državne tvorevine zbog
nošenja i pokazivanja pod hrvatskom zastavom bili
progonjeni, prebijani i osuđivani na duge robije, danas,
na svijetle hrvatske blagdane se nigdje taj barjak, znak
hrvatskog integriteta i državnosti, osim na službenim
državnim institucijama, više ne ističe. Prošao sam
svijetom: nijedna nacija i država u kojoj sam boravio ne
stidi se svojeg barjaka i boja svoje zastave, kao što je
to u Hrvatskoj. Vrijeđajući nas što ljubimo i poštujemo
svoje predznake, neki nas hrvatski mediji nazivaju
„ognjištarima“ i zaostalima. Nekima nije smetalo 1991.
stavljati se pod likove i zastave Hrvatske iz 1941.
godine. Zaboravljaju da je ognjište središte obitelji;
mi Hrvati volimo, štitimo i branimo i živimo istinska
moralna načela i svoju vjeru. Tu je i jedan od uzroka
nasilnom i isključivanju iz tzv. naprednih trendova i
zaboravu koji nam se nameće.
Ako vas zaboravljaju, mi, Crkva, nećemo, napisali smo
davne 2001. godine na križu na Groblju hrvatskih
branitelja u našem Vukovaru. Zbog toga natpisa hrvatski
su mediji prešutjeli i hodočašće Đakovačke i srijemske
biskupije, kada se u Vukovar slilo više od pet tisuća
hodočasnika predvođenih našim biskupima. Poznato je tko
je tada bio na vlasti. Medijskog prostora nije niti
moglo biti, jer se svednevice moralo dati prostora
istočnim susjedima, vašim utamniteljima. Koliko li vi,
vukovarski branitelji i hrvatski branitelji uopće imate
medijskoga prostora danas? Da, jedino onda, kada
„prolupani“ oduzme sebi ili drugima život, onda ste na
svim prvim stranicama ispisani masnim slovima.
Ne čudite se, braćo, ako nas svijet mrzi, upozorava nas
sveti Ivan apostol (usp. 1 Iv 3,13…). Oni koji mrze
ostaju ubojice, a nijedan ubojica nema trajnoga a kamo
li vječnoga života u sebi. Mi znamo da smo iz ljubavi
branili svoje; zato nismo mogli ostati u smrti. Sveti
Maksimilijan Kolbe, svetac kojega Crkva na današnji dan
štuje, bio je zarobljenik u logoru smrti u Auschwitzu.
Iz ljubavi prema bratu čovjeku određenom za komoru
smrti, ponudio je svoj život nacistima za njegov, jer je
upoznao Ljubav na križu, Krista koji je položio život
svoj za nas. Bog ga je nagradio vječnim životom i
okrunio svetošću. Znak je ovo i poziv da ustrajemo u
ljubavi i živote svoje polažemo za braću, danas istinom
i pravdom, kao što ste to činili 1991. godine ne
otklanjajući od sebe ni žrtvu vlastitog života. Vukovar
je do danas ustrajao u miru i ne osvećivanju. Postao je
najvećim i najrječitijim protudokazom na sve objede o
genocidnosti hrvatskog naroda. Mi nismo zločinci; jer
ljubimo svoje i braću.
Crkva katolička bi iznevjerila svoje poslanje u
hrvatskom narodu kada bi se odrekla vremena i žrtve u
svom vjerničkom puku. Crkva ne zaboravlja mučenike,
lažno optužene, zatvorene heroje upitne haške pravde,
vas koji ste svjedoci genocida izvršenog nad hrvatskim
vukovarskim pukom i ljudima dobre volje; Crkva moli za
sve pobijene, pomorene i umrle i vapi u Nebo molitvom da
se dozna puna istina o nestalima; Crkva, mi, danas
molimo za istinu i pravdu, za mir u Vukovaru i cijeloj
domovini Hrvatskoj. Amen. |
